U Hrvatskoj se samo rijetki pripremaju za neveru budućnosti

Dan planeta Zemlje Umjesto ozbiljne rasprave o svinjarijama koje činimo političari će držati prigodne govore, a djeca kredama u boji crtati po asfaltu

Gdje su javnost, politika i znanost u raspravi o sutrašnjici? Bave se jednom guzom, opstankom groteskih likova na ‘Farmi’ i političkim raspravama o prošlom stoljeću. Lobotomija nad svekolikim pučanstvom uspješno je izvršena

poplavi obljetnica i spomendana došao je red i na 22. travnja. Dan planeta Zemlje u Hrvatskoj se obično obilježava ponekim prigodnim govorom političara i puštanjem djece da kredama u boji po asfaltu crtaju prirodu.

Za razliku od toga u nekim se koliko-toliko normalnim zemljama (moja je favoritkinja Švedska) takvi datumi obilježavaju skupovima na kojima vrhunski znanstvenici raspravljaju o mogućim konzervacijama svinjarija koje svakodnevno činimo planetu. Budući da nema naznake da će se u ovoj banana-državi (koja je i sve više ‘u banani’) održati nešto slično, koristit ću se materijalima s nekih skupova te vrste održanih prošle godine.

Kao Zemljani u ‘Avataru’ Najčešći je pojam koji možete pronaći u tim dokumentima ‘održivost’ (engl. sustainability). Veoma svjesno odustaje se od ‘održivog razvoja’, sada već floskule, ponajviše jer su pojam uspješno preotele velike kompanije. Danas ponajveći onečišćivači u matičnim zemljama trube o svojoj društvenoj odgovornosti i (moš si misli) poštovanju načela održivog razvoja dok se istodobno u banana-državama ponašaju kao Zemljani u filmu ‘Avatar’.

Za razliku od toga znanstvenici i mnogi ekonomisti sve više upozoravaju na neodrživost takva odnosa prema resursima jer bi nam u opciji da svi Zemljani uživaju u standardu razvijenog svijeta trebali resursi od pet do sedam planeta. Doduše, neki tvrde da će nam znanost uskoro donijeti tehnološka rješenja koja će se pojaviti kao konjica u vesternima i spasiti civilizaciju. Ipak, razumne i mudre izvršne vlasti na svim razinama promišljaju i kako opstati ne pojave li se spasonosna rješenja, pa se tako kao primarno traži energetsko rješenje za vrijeme nakon ere fosilnih goriva, i to ne zato da odmah sutra bacimo u smeće sve motore s unutarnjim sagorijevanjem, nego da kad fosilna goriva više ne budu do-stupna (bilo to za pet, 55 ili 555 godina), kao društvo imamo dovoljno energije za funkcioniranje.

Druga je (pre)važna tema o kojoj se postigao konsenzus hrana. Sve se više uočavaju opasnosti globalizacije, zato se sada zagovara lokalizacija. Pri tome se ne traži da se u stilu genocidnog eksperimenta Pola Pota narodne mase upute na selo da obrađuju zemlju, nego se promišlja šta će se moći napraviti ako klimatske promjene i sve veći rast populacije smanje mogućnost nabave hrane od sadašnjih megaproizvođača.

Očuvanje sjemenja Jedan od prvih poteza koji se sve više povlači (pogotovo na lokalnoj razini) jest očuvanje sjemenja autohtonih sorata, u potrebu čega smo se i mi na Krku nedavno uvjerili. Naime, kad su se prije nekoliko godina mlađe krčke obitelji, iritirane ‘plastikom’ koja se prodaje kao rajčica u trgovačkim lancima, odlučile okušati u uzgoju ‘pomidora’ u vlastitu vrtu, sa zaprepaštenjem su shvatile da su biljke iznike od u vrećicama kupljenog sjemenja preslabe i da se iz mnogih ne može dobiti sjeme za sljedeću godinu. Najpoznatiji svjetski primjer prikupljanja sjemenja poznati je norveški projekt, ali i u npr. Engleskoj osniva se sve više lokalnih banaka sjemenja.

U tom kontekstu može se uočiti i promjena odnosa prema GM hrani jer više se ne raspravlja o štetnosti ili neštetnosti konzumacije za ljudski organizam, nego se jasno uočava neprihvatljiv monopolizam proizvođača sjemenja i pripadajućih zaštitnih sredstava, što (uz opasnost od kontaminiranja autohtonih sorata) pruža više nego dovoljne razloge za odbacivanje tog smjera razvoja poljoprivrede.

Treći su predmet rasprave, jasno, klimatske promjene, pri čemu je manje važno kakve će one biti (što je zbog nekih neodgovornih akademika postalo tema trač-rubrika). Fundamentalno je da se za njih doista počnemo pripremati tako da npr. na otocima i u priobalju obnovimo stare spremnike kišnice, kako osobne tako i komunalne.

I na kraju, gdje su u tome hrvatska javnost, politika i znanost? One se, kao što vidimo, bave jednom uistinu lijepom guzom, (ne)opstankom nekih groteskih likova na ‘Farmi’ i političkom raspravom o temama iz prošlog stoljeća. To je empirijski dokaz da je u posljednjih 15-ak godina lobotomija nad svekolikim pučanstvom uspješno izvršena i da smo razvili dekadenciju dostojnu Rima u doba mentalno bolesnih careva. Jedini je izlaz, da se spasi barem nešto, po nekim enklavama okupljati pojedince svjesne katastrofalne situacije (kao što se danas radi na Vukomeričkim goricama pokraj Zagreba i na otoku Krku) i pripremati se za neveru koja se sve jasnije nazire na horizontu. Jer kao država se, očito, po-nasamo kao brod luđaka na kursu prema jasno vidljivim hridima budućnosti.