U romanu Dubravke Ugrešić junakinja Štefica Cvek pojam o sreći krojila je prema ljubićima. Nakon 25 godina riječ je o stalnome medijskom teroru.
Popularni roman Dubravke Ugrešić ‘Štefica Cvek u raljama života’ iz 1981., ekraniziran u jednako popularnom filmu Rajka Grlića iz 1984., dobio je i svoju kazališnu varijantu u predstavi Nine Kleflin u Histrionskom domu u Zagrebu. Popularni predložak svojom postmodernom, parodirajućom strukturom čija je osnovna tema proces pisanja, stvaranja i poigravanja svakodnevnog tematikom, takozvanim ženskim pismom, smještenim (nepravedno) na područje trivijalnog, morao je, kao i sâm roman i donekle film, urođiti predstavom čija će prva recepcijska razina biti vrlo osjetljiva, zabavna, koketirati s trivijalnim i banalnim, a opet zbog svoje suputne subverzivnosti biti duhovita u svim njihama i kategorijama tog pojma. Predstava Nine Kleflin uspjela je u toj osnovnoj nakani, upitno je jedino poigravanje postupkom, što je osnovna pripovjedna struktura romana.
Naratori na sceni pisača su i šivača mašina, dva autoričina alter ega, od kojih je prvi kristalno jasan u dramaturškoj koncepciji, a drugi gubi svoju funkcionalnost upravo zbog scenskog konteksta i nedovoljne povezanosti s dramskim zbivanjem. Ta napomena vrijedi, naravno, samo za publiku koja nije čitala roman ili gledala film, no iz perspektive posebice mlade publike i osnovnog namjenskog pitanja komu i zašto danas to prikazivati, ne odudara pre-
