Šimonović obećava brže postupke, ali nema stečajne upravitelje

Crvena stečajna lampica ministra pravosuđa mogla bi se ugasiti zbog nedostatka stručnih kadrova i osjetljivosti koordinacije s Ministarstvom financija i Poreznom upravom

pišu MATILDA BAČELIĆ i IVICA GRČAR [email protected]

Treba pravodobno upaliti crvenu lampicu, odlučno je najavio ministar pravosuđa Ivan Šimonović u utorak na HUP-ovu radnom ručku svoj stečajni marš. Crvena lampica trebala bi signalizirati da je riječ o tvrtki zreloj za stečaj. Danas je takvih tvrtki u Hrvatskoj mnogo, a samo onih s blokiranim računom više od 180 dana nešto više od 15 tisuća. U tom su smislu najavljene izmjene Stečajnog zakona koje bi trebale potaknuti pokretanje stečajeva na vrijeme, a ne, kao (do)sad, kad bude prekasno. Ne treba zaboraviti da funkcija stečaja nije isključivo namiriti potraživanja stečajnih vjerovala nego i pravodobno isključiti iz pravnog i financijskog prometa dužnike koji više nisu u stanju izvršavati svoje obveze.

Lakši otkazi u stečaju – Osim smanjenja iznosa predujma za stečaj predviđa se i olakšanje snosjenja troškova stečajnog postupka stranki koja je sudjelovala kao tužitelj u dobroj vjeri i bolja koordinacija tijela koja su, zapravo, i sada zakonski obvezna reagirati, ali to ne čine pravodobno.

Ivan Šimonović: – Osim smanjenja iznosa predujma za stečaj predviđa se i olakšanje snosjenja troškova stečajnog postupka stranki koja je sudjelovala kao tužitelj u dobroj vjeri i bolja koordinacija tijela koja su, zapravo, i sada zakonski obvezna reagirati, ali to ne čine pravodobno.

MIHAJLO DIKA, ZAGREBAČKI PRAVNI FAKULTET: – Ne znam zašto me nisu zvali da radim na novim izmjenama Stečajnog zakona, vjerojatno imaju neke stručnjake u Ministarstvu pravosuđa – kaže Dika.

Page 2

On ključnim smatra nedostatak političke volje da se stvari urede u praksi jer ni sada ne bi bilo problema da se želi poštovati ono što je napisano u Zakonu. Naime, banke su dužne obavijestiti Poreznu upravu o blokiranom računu tvrtke, nakon čega ona mora pokrenuti stečajni postupak, a to su također dužni učiniti i drugi vjerojavnici, kao i uprava društva, jer se u suprotnom, upozorava Dika, čini kazneno djelo prijevare kad tvrtka na ručuje i dobiva robu ili usluge od drugih, a nema novca kojim to može platiti.

Osim političke volje nužno je imati kadrove koji to mogu provesti. Trenutačno nedostaje stečajnih upravitelja, a nije jasno ni tko će promptno provoditi Zakon u Ministarstvu financija, odnosno Poreznoj upravi, koja se dosad iskazala samo u nepokretanju postupaka. Sadašnji kadrovi nisu dovoljno osposobljeni za te poslove, smatra Dika, i stoga nije dovoljno samo promijeniti Stečajni zakon nego hitno investirati u izobrazbu ljudi koji bi ga trebali provoditi.

Smiješne izlike Prema Stečajnom zakonu, ako je trgovačko društvo nesposobno za plaćanje, poslovodstvo koje ga vodi mora bez odgode, najkasnije 31 dan nakon nastanka nesposobnosti, predložiti pokretanje stečaja. ‘Kvaka’ je u tome da tvrtke koje same za sebe predlože stečaj zakonski moraju uplatiti predujam za stečaj od deset tisuća kuna, s time da snose i ostale troškove postupka. Ako tvrtka koja je sama za sebe prijavila stečaj nema novca za predujam, a u pravilu nema, stečajni sud mora odbaciti prijedlog za pokretanje stečaja. I okretnija poslovodstva brzo su shvatila da, ako sama podnesu prijedlog za stečaj i zbog neuplaćenog predujma sud odbaci taj prijedlog, poslovodstvo više nije odgovorno jer je sud odbacio prijedlog stečaja. A zbog toga što dužnici posluju kao da redovito izvršavaju svoje obveze, ne mogu se provoditi ni ovrhe. One stojte zabilježene u tzv. redoslijedima za naplatu na blokiranim računima i čekaju bolja vremena. Ministarstvo financija obvezno je prema članku 41. Zakona o platnom prometu podnosit podjednog za stečaj svojih dužnika čiji su računi u neprekidnoj blokadi dulje od 30 dana, ali ni tih prijedloga za stečaj nema unatoč tomu što je mnogo tvrtki blokirano dulje od 30 dana. U trgovačkim sudovima, međutim, kažu da praktički nisu zaprimili nijedan prijedlog države za pokretanje stečajnog postupka zbog neplaćenih dospjelih poreza, doprinosa, carina ili drugih javnih davanja.

Dosad je država pronalazila smiješne izlike za nepokretanje stečajeva svojih dužnika. Poreznici su se izgoverali da nemaju novca za uplatu predujma za pokriće sudskih troškova za stečajne postupke. A onda je na inzistiranje na novinarskom pitanju o tome iz Ministarstva financija odgovoreno da je u 2009. bilo predviđeno 600 tisuća kuna za predujam sudskih troškova. Nismo, međutim, uspjeli dobiti odgovor zašto ni taj iznos nije potrošen.

Nitko neće biti prvi Izlika da je predujam razlog nepokretanja stečajeva poznati stečajni upravitelj Darko Šket smatra nevjerojatnom: – Potraživanja su najčešće veća od 20 ili 50 tisuća kuna koje treba utrošiti, pa to nije zapreka. Osim toga taj je iznos trošak stečajnog postupka koji se poslije vraća – kaže Šket. Prema njegovu mišljenju, najčešći su razlozi izbjegavanja pokretanja stečaja to što nitko ne želi biti prvi: radnici se nadaju da će nastaviti dobivati plaće, poduzetnici to doživljavaju kao osobni poraz, država ima svoje političko-socijalne razloge, a banka koja ima hipoteku ionako će se, neovisno o trenutku pokretanja stečaja, prva naplatiti. Tijekom Šketova dugogodišnjeg iskustva banka je samo jedanput pokrenula stečaj, a država nije jednom. Najčešće to rade dobavljači, no vrlo često samo kao oblik pritiska da namire svoj dug, nakon čega povlače zahtjev za stečajem. Potraživanja su bila posve namirena jedino u slučaju u kojem je stečaj na vrijeme pokrenula sama uprava. Broj stečajeva u posljednjih se godinu dana povećao samo 10-ak posto. To znači da se o ozbiljnom valu stečajeva zbog gospodarske krize još ne može govoriti. Najčešći su predlagatelji stečaja dužnici koji su sami za sebe predložili stečaj. Prema još nepotpunim podacima za prošlu godinu čak u 75 posto od ukupno predloženih stečajeva dužnici su sami za sebe predložili stečaj. To znači da se vjerojavnici kao predlagatelji stečaja javljaju u samo 25 ili i manje posto slučaja iako je u prošloj godini primjetan rast broja stečajeva koje pokreću vjerojavnici. U stečajevima koji se unatoč opisanim zaprakama ipak uspjeli pokrenuti država je uvijek najveća vjerojavnica. U stečajnim postupcima za stupa je Državno odvjetništvo, pa se postavlja pitanje što rade službenici DORH-a kad ne zastupaju državu u stečajnim postupcima koje ona ne pokreće jer nije sama sebi doznala novac za predujam za pokriće stečaja osiguran u državnom proračunu za 2009.

Bleferi Kako stvari sada stojte, poslodavci i gospodarstvenici blefiraju kad od države zahtijevaju da ubrza pokretanje stečaja. Svi vjerojavnici, a kao što vidimo i sama država u ulozi vjerojavnice, izbjegavaju predlagati stečaje svojih dužnika. Osnovni je razlog u tome što su vjerojavnici svjesni da nakon što se pokrene stečajni postupak nad njihovim dužnikom nemaju izgleda naplatiti svoja dosjela nepodmirena potraživanja. Međutim, Dika i Šket smatraju da je što ranije pokretanje stečaja u interesu svih vjerojavnica. Najboljim rješenjem Šket smatra da se nakon roka od 60 ili 180 dana u blokadi automatski pokreće svojevrsni predstečajni postupak u kojem bi privremeni stečajni upravitelj ili revizor prema objektivnim kriterijima ustanovio ima li tvrtka izgleda preživjeti ili je bolje da nestane s tržišta. – Stečaj je kontrolirano dovođenje u red tvrtke koja se našla u problemima. Ona tada ima šanse da uz pomoć stečajnog plana iskoristi preostale resurse, a vjerojavnici namire svoja potraživanja. Kad se stečaj otvara kasno, najčešće je već uništena supstancija društva, obveze nagomilane itd. – kaže Dika ističući da je poenta u tome da se stvari brzo stave pod kontrolu, zaštiti i spasi ono što se dade, a ne samo produlji agonija u kojoj svi gube. Rješenje za tvrtke koje su godinama u blokadi i bez imovine mogao bi biti sumarni eliminacijski stečaj po kratkom postupku, kakav je već jedanput proveden prije desetak godina. Vjerojavnici su se oglasili pozivali da se izjasne inzistiraju li na stečajnom postupku ili ne, u slučaju da pokrenu postupak jer znaju da dužnici imaju skrivenu imovinu snose i troškove postupka, a ako se nakon određenog roka nitko ne javi, blokirane tvrtke jednostavno se brišu iz Sudskog registra. I to, naravno, ovisi samo o političkoj volji.