XD koncept

Ne bude li mu se priskočilo u pomoć, hrvatski će automobil biti osuđen na propast. Nemate li iza sebe veliko ime, uvaženo u svijetu autoindustrije, i razvijenu mrežu prodajnih centara i servisnih mreža, šanse za uspjeh svedene su na minimum.

Razne nagrade, obećanja i fotografiranje s hrvatskim novitetom u praksi nemaju nikakvu težinu. Naime, vrhunski koncept, koji uz atraktivni dizajn nudi i prihvatljiv električni pogon, ne treba lažnu nadu ili milost, već konkretnu pomoć države. Ako mjerodavne institucije ne mogu osigurati financijska sredstva za proizvodnju u Hrvatskoj, moraju se pobrinuti da hrvatski proizvod na četiri kotača dobije barem podršku pri traženju tuđe pomoći. Tu prije svega mislimo na ponudu prema renomiranim svjetskim proizvođačima poput Peugeota koji u konačnici može otkupiti prava na XD Concept. Ne bude li mu se priskočilo u pomoć, hrvatski će automobil biti osuđen na propast iz nekoliko razloga. Ako iza sebe nemate veliko ime uvaženo u svijetu autoindustrije i ako nemate razvijenu mrežu prodajnih centara i servisnih mreža, šanse za uspjeh svedene su na minimum.

Uz to svakako treba uzeti u obzir činjenicu da većina čak i najvećih proizvođača ima velikih problema pri prijelazu iz faze koncepta u fazu serijske proizvodnje. Upravo se u tom kritičnom procesu nalazi XD Concept, a uzevši u obzir velik broj nikad realiziranih koncepata, optimizam ne može biti realan.

Na sve navedene probleme nadovrzuje se i vrijeme lansiranja hrvatskog automobila. Recesija koja je uvelike smanjila sredstva proizvođača za nove projekte u ovom će slučaju također imati važnu ulogu. Naime, krene li prema nekom proizvođaču, treba znati da na njihovim novim projektima radi nekoliko stotina ljudi, tako da hrvatski proizvod mora biti nekoliko puta inventivniji i napredniji kako bi se zadovoljili svi uvjeti za preuzimanje.

Vlasniku prvoga hrvatskog automobila želimo uspjeh u pregovorima s renomiranim svjetskim proizvođačima, a lažna obećanja s domaćih adresa te tapšanje po ramenu neka ostanu dio dvolične politike prema domaćoj autoindustriji.

Ima li se na umu da će se ove godine iz Srbije u svijet lansirati novi Fiat Topolino, a Slovenci već tradicionalno proizvode Renaultova vozila, nije jasno u čemu je problem. Odlučan geografski položaj Hrvatske, solidan omjer kvalitetne radne snage te posebno Grad Rijeka koji može poslužiti kao spoj između najvećih proizvođača s Dalekog istoka i Zapadne Europe, jednostavno se ne smiju ignorirati. Kad bi se izašlo u susret bilo kojem svjetskom proizvođaču i oslobodilo ga nepotreban birokracijski i davanja, u njegovu bi ozbiljnu interesu bilo otvoriti tvornicu automobila u Hrvatskoj. Dakako, ne treba posebno isticati što bi jedna tvornica napravila za gospodarski razvoj zemlje, kao što ne treba naglašavati da bi se Hrvatska napokon pomaknula s mrteve točke u autoindustriji.

Nemoguće je osigurati jednak položaj HZZO-a i privatnih osiguranja u ugovornim zdravstvenim ustanovama. U vrijeme proklamirane privatizacije Ministarstvo zdravstva predlaže širenje djelatnosti HZZO-a na dodatna i putna osiguranja. Ne uspiju li prigovori i pregovori s Ministarstvom, osiguratelji će još jednom biti prepušteni na milost i nemilost ministru Milinoviću.

Nesposobni HZZO dakle na inače strogom reguliranom tržištu može raditi mimo pravila i time postaje nelojalna konkurencija osigurateljima. Naime, jedina obveza koju bi Zavod imao, prema predloženim izmjenama, jest da sredstva dodatnih osiguranja vodi na posebnom računu. Upravo to mimoilaženje pravila struke na meće pitanje koje je makroekonomski možda i važnije od činjenice da se time ugrožavaju privatni gospodarski subjekti. Pitanje je zašto bi se pravila zaobilazila ako se planira poslovati prema pravilima struke, odnosno nudit ekonomski opravdane police.

Ako se već želi omogućiti HZZO-u da se bavi dobrovoljnim osiguranjima (dodatnim i dopunskim), zašto ne tražiti da osnuje posebno društvo za osiguranje dodatnoga i zdravstvenog osiguranja, koje će morati ispuniti sve uvjete koje propisuje Zakon o osiguranju – pita se i Ćurković dodajući kako bi to onda značilo da bi takvo društvo u vlasništvu HZZO-a poslovalo pod istim uvjetima kao i privatni osiguratelji, čime bi konkurencija bila pojačana i poželjna.

Njegov stav je jasan, a s njim bi se vjerojatno složila većina osiguratelja – ekonomskog opravdanja za takav način uvođenja dodatnoga zdravstvenog osiguranja u portfelj HZZO-a – jednostavno nema: – U ovom trenutku HZZO, unatoč tomu što ga favorizira vlasnica – država – nije u stanju da dobrovoljna osiguranja provoditi prema pravilima osigurateljske struke. To se najbolje vidjelo kod nedavnog postupka ukidanja slanja ponuda za dopunsko osiguranje, odnosno ukidanja brige u vezi s naplatom premije za to osiguranje, a što je kod premijskih osiguratelja jednostavno nezamislivo – kaže Ćurković.

Dakle, opravdanje prema kojem bi se novim odredbama slišo više novca u državni proračun ne drži vodu. Kratkoročno, vjerojatno bi efekt postojao, ali rad mimo pravila struke sigurno bi doveo do problema, jedino je pitanje bi li do toga došlo prije ili poslije. S druge strane, negativni efekti na sudionike tržišta bili bi neizbježni.

Naravno, osiguratelji se još nadaju da će situacija završiti pozitivno, pa tako predsjednik Hrvatskog ureda za osiguranja Hrvoje Pauković u sve unosi pozitivniji, iako oprezan ton: – Kao što je poznato, obavljanje poslova osiguranja regulirano je Zakonom o osiguranju koji nameće odgovarajuće obveze subjektima koje se tim poslom žele baviti (nadzor Hanfe, unutarnja revizija, pričuve, adekvatnost kapitala i dr.). Vjerujemo da će zakonodavac voditi računa i o tim činjenicama te da ni on ni Hanfa, kao regulator i nadzorno tijelo tržišta osiguranja, neće moći dopustiti da se uspostavi sustav koji bi društva za osiguranje mogao dovesti u neravnomjerni položaj. Pratit ćemo daljnji razvoj situacije i upozoravati o mogućem negativnom scenariju, a sve da bi se izbjeglo moguće narušavanje tržišta osiguranja i zadržao kontinuitet razvoja društava za osiguranje koja su uložila znatna sredstva kako bi razvila poslove u zdravstvenom osiguranju – kaže Pauković.

Počne li se HZZO baviti dodatnim zdravstvenim osiguranjem, a da ne podliježe istim pravilima o adekvatnosti kapitala, o izračunima premija, formiranju pričuva, upravljanju ulaganjima, upravljanju rizicima, te ako neće biti pod nadzorom Hanfe, postat će nelojalna konkurencija ostalim osigurateljima – objašnjava Račić-Žlibar.

Dodatni problem ide u red sukoba interesa. Naime, svi osiguratelji će, žele li pružiti potpunu uslugu klijentima (viši standard boravka u bolnici), morati za dodatno zdravstveno osiguranje surađivati s ugovornim ustanovama, čak i ako imaju svoje poliklinike. Razlog je jednostavan – ne isplati se imati cijelu zdravstvenu uslugu u vlastitim zdravstvenim ustanovama i barem jedan mali dio osiguratelja mora raditi u suradnji s vanjskim ugovornim ustanovama.

Neke od tih ustanova u sustavu su obveznoga zdravstvenog osiguranja, tj. ugovorom su vezane uz HZZO. U tom slučaju, ponude li privatnik i HZZO istu uslugu iz dodatnoga zdravstvenog osiguranja kod istog ugovornog liječnika, htjeli oni to priznati ili ne, HZZO će biti u prednosti. Na kraju krajeva, taj isti liječnik ovisi o HZZO-u za svoj osnovni posao – objašnjava Račić-Žlibar.