Europska unija

U sprkos poplavi seminara, radionica i okruglih stolova o strukturnim i kohezijskim fondovima Europske unije koja je zapljušnula Hrvatsku proteklih tjedana, priča o brdu novca koje je Unija pripremila za svoju novu članicu, iako se ne zna kad će to točno postati, nešto je kompliciranja negoli se stječe dojam u medijima. Prema načelnoj odluci Unije Hrvatskoj je osigurano otprilike 3,5 milijardi eura za prve dvije godine članstva, 2012. i 2013. Riječ je o ukupnom iznosu na koji bi zemlja mogla računati u idealnom scenariju. Naime, dok Hrvatska može računati na otprilike 1,1 milijardu eura na godinu u sklopu kohezijske politike, što se odnosi na Europski socijalni fond, Fond za regionalni razvoj i Kohezijski fond, u isto će vrijeme morati u smjeru Bruxellesa poslati i godišnju uplatnicu na iznos od 600-tinjak milijuna eura, koliko je Ministarstvo financija izračunalo kao vjerojatnu članarinu.

Problem je u tome što Hrvatska svoje obveze prema Uniji mora izvršiti, ali zato je veliko pitanje može li od Unije, bar u prvim godinama članstva, vratiti uplaćeni novac, a kamoli povući tudi, odnosno izvući iz Unije više negoli je uplatila. Iako su pretpristupni fondovi svojevrsna škola za upotrebu strukturnih i kohezijskih, izvlačenje novca iz potonjih mnogo je teži, dugotrajniji i složeniji proces koji zemlju korisnicu ponajprije mnogo stoji, uz neizglednost povratnog iznosa. Drugim riječima, zemlja odmah mora platiti članarinu, a tek u nekoliko idućih godina možda vratiti novac, pa i uzme više nego što je dala.

• Naime, projekti koji će se financirati sredstvima predviđenima u omotnici počet će se provoditi, odnosno ugovarati, potkraj 2012., odnosno tijekom 2013. (provedba ne može početi bez dobivanja dozvole za rad), što znači da bismo u prvoj godini članstva mogli biti neto uplatitelj u europski proču (jer kao zemlja članica odmah imamo obvezu uplate vlastita novca) – objašnjavaju u Ministarstvu financija. Uz golemu cifru od 600 milijuna eura još je nekoliko nezgodnih kvaka.

Svaki projekt, bez obzira na to što ga je Unija prihvatila i odobrila, država još mora sufinancirati s otprilike trećinom vrijednosti, a osim toga svaki projekt država plaća unaprijed, da bi se tek naknadnim amenom iz EU taj novac mogao naplatiti uz njezinih fondova. Hrvatskoj će, dakle, trebati uistinu mnogo novca u vrlo malo vremena. Budući da su iskustva nedavnih proširenja upozorila na nastajanje nezgodne rupetine u proračunima zemalja ‘šlagiranima’ nemalim iznosom članarina, Unija je osigurala dodatne instrumente da bi premostila jaz i ublažila šok za državne financije i financijski sektor srednje novčane članice. U hrvatskom slučaju sa strane je stavljen 200 milijuna eura, zapravo predujam iz ukupne alokacije mase zemlji da ne propadne dok čeka tsunami novca iz Unije. Druga je rezervna varijanta i mogućnost pozajmljivanja novca od Unije, što je, kaže Daniel Mondekar, član saborskog Odbora za europske integracije, zapravo apsurd jer država pozajmljuje novac od Unije da bi ga mogla izvlačiti iz njezinih fondova. Hrvatska će u sklopu Nacionalnoga strateškog referentnog okvira moći dobiti zajam Europske investicijske banke za ukupan iznos nacionalnog sufinanciranja, kažu u Ministarstvu i nastavljaju da se taj instrument rado upotrebljava u novim zemljama članicama. To i ne začuđuje jer većina njih taj novac jednostavno nema.

Neven Mimica, predsjednik saborskog Odbora za europske integracije, izražava razumijevanje za pompu koja se stvara oko načelno izdašnih fondova, imajući na umu sušu investiciju u recesijom vremenu, no upozorava i na očito napuštanje priče vezane uz njih. Hrvatskoj je doznala velika sredstva, no treba ih znati iskoristiti. Mimica nije uvjeren da ćemo za to imati dovoljan kapacitet. Ipak, prema njemu, Hrvatska bi možda mogla nadoknaditi preostalih 400 milijuna eura uplaćene članarine, ali u iskorištavanje ostataka novca koji bi zemlju doveo u plus u odnosu na Uniju – sumnja.

• Na kraju krajeva, pitanje je i hoće li Hrvatska dobiti iznos kojim se sada žonglira u javnosti jer ta je brojka još predmet pregovora između Hrvatske i Unije – kaže Nikša Tkalec iz Kabineta državnog tajnika u Središnjem državnom uredu za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske unije.

Sigurno ćemo morati uplatiti 0,73 posto svoga bruto nacionalnog dohotka, odnosno spomenutih 600 milijuna eura. Sve poslije toga ovisit će o sposobnosti Hrvatske da pripremi projekte prema mjerilima Unije. No čak i ako zatrpamo Bruxelles fantastičnim projektima, proces od ideje do konačne isplate katkad traje nekoliko godina. Neki od njih znaju se opasno približiti desetljeću. U međuvremenu valja se osloniti na Unijin predujam i mogućnost EIB-ova kreditiranja.

Bugarska, primjer jednog od najgorih načina upotrebe fondova i uopće nespremnog pristupanja Uniji, vrlo dobro ilustrira ono što se događa prvih godina članstva. U početku ta je zemlja imala nešto bolju situaciju od Hrvatske jer je morala platiti mnogo manju članarinu, 200 milijuna eura, uz sličan povratni iznos, 1,4 milijarde eura, koji joj je Unija doznačila. U tri godine, dakle od članstva do danas, Bugarska je uspjela vratiti jednogodišnju članarinu, odnosno konkretno naplatiti 208 milijuna eura ili 2,6 posto svih alokiranih sredstava. Za seljake u Hrvatskoj od posebnog bi interesa mogao biti Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj iz kojeg je Bugarska u najboljoj varijanti mogla izvući milijardu eura u prve dvije godine članstva, ali uspjela je apsorbirati samo 304 milijuna. Treba naglasiti da je Bugarska sigurno jedan od najgorih primjera jer je bila nagrižena korupcijom gore od Hrvatske, a katastrofalno upravljanje Unijinim novcem prouzročilo je i zamrzavanje 500 milijuna eura pomoći toj zemlji 2008. Postoji, naravno, i druga strana medalje: Poljska, manekenka nove Europe, u koju su ulivene puste milijarde europskog novca, najviše zbog povijesnih i političkih okolnosti koje su joj izrazito išle u prilog. Zemlja miljenica od početka je odnosa s Unijom sjajno prolazila kako u nominalnoj alokaciji novca tako i u uspješnosti njegove uporabe, pa je priča o poljskom uspjehu zapravo priča o europskom novcu. Od prošle je godine Poljska službeno postala najveća korisnica strukturnih i kohezijskih fondova.

Od 2004., kad je postala članicom, do ove godine ta je vrijedna članica uplatila 16,7 milijardi eura, ali zato je izvukla vrtoglavih 38,1 milijardu eura. Za nagrađu, u sljedećem razdoblju, od 2007. do 2013., doznačen joj je najveći paket pomoći u povijesti Unije, 67 milijardi eura. Ove će godine izvući samo sedam milijardi, da bi već za sljedeću najavila pohod na novi rekord u kategoriji sredstava izvučenih u jednoj godini – izvlačenje više od 10 milijardi eura. I nije čudno što rece-siju nije osjetila i što će zabilježiti rast od 3,3 posto sljedeće godine. Na poljsko je gospodarstvo blagotovorno utjecalo i otvaranje granica preko kojih je mnogo mladih Poljaka otišao opterećivati tuđa tržišta rada i u isto vrijeme slati ondje zarađen novac kući, ukupno otprilike 27 milijardi eura.

Teško je, doduše, vjerovati da će Hrvatska imati poljsku sreću, pogotovo jer je riječ o iznimci, a ne pravilu, i posebnostima koje ta zemlja nema. U svakom slučaju, milijarde kojima se neki razba-cuju prije će biti milijuni, a lako bi se moglo do-goditi da si te milijune, bar prvih godina, na kraju sami pošaljemo. I ostavimo pritom napojnicu Uniji za servis posredovanja.