JOSIP JAGUŠT Povratak jedinoj pravoj ljubavi

O voga je tjedna Vlada smijenila Boris Mesarića, jednog od članova HDZ-a, s mjesta predsjednika Uprave Petrokemije i na njegovo mjesto postavila nestranačkog čovjeka za kojega kažu da pripada lijevoj opciji, Josipa Jagušta. Paradox u cijeloj priči jest činjenica da je Jagušt s istog mjesta otišao 2001., a u to ga je vrijeme upravo s Mesarićem zamijenila tadašnja koaličijska Vlada. Da stvari mogu biti još zanimljivije, dokazuje i podatak kako je Jagušt predložio sindikat, isti oni koji su od prijašnjega čelnog čovjeka zahtijevali (i dobili) isplatu regresa, što je bio i povod za Mesarićevu smjenu.

Ta paradoksalna situacija upućuje na jedan drugi zaključak, a taj je da svi Kutinjani gledaju na Petrokemiju kao na najvrjedniju imovinu koju imaju i nastoje učiniti dobro za svoju tvrtku unatoč eventualnim političkim razmircima. A u Jaguštu su, barem po pričama dobrih poznavatelja situacije, našli idealnog čovjeka za težak posao koji ga čeka.

Jagušt je nakon završene srednje škole upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, a nakon diplomе se 1972. zapošljava u Petrokemiji. Polako napredujući od inženjera na postrojenju preko voditelja projekta do tehničkog direktora, stjecao je iskustvo u biznisu s kemikalijama i gnojivima, a ono što ga je od samog početka odlikovalo jest to da je sve svoje vrijeme posvećivao radu profesionalno se razvijajući i usavršavajući. Njega se ne može vidjeti po kafićima, u vinogradu ili na ribolovu. Njegovo prirodno mjesto je ured i ondje se najbolje osjeća – opisuju ga znalci sa svih pozicija koje je promijenio u životu.

Da je riječ o poznavatelju primarno proizvodnje, dokazuje i činjenica da je Jaguš član radne skupine za pregovore s EU za poglavlje o poljoprivredi. Petrokemija je u bivšoj državi bila u sustavu Ine, pa je Jaguša 1987. karijera odvela u Inu, no na poziciju jednog od direktora zaduženog upravo za kutinsku tvornicu. Ondje ostaje do 1993., kada prihvaća poziciju direktora Inine tvrtke Interina u Londonu, gdje je također bio zadužen za prodaju mineralnih gnojiva i ostalih kemijskih proizvoda. Nakon šest godina provedenih u Londonu Jaguš se vraća u Petrokemiju kao predsjednik Uprave, no na tome mjestu ostaje do 2001., kada iz principijalnih razloga napušta tvrtku kojoj može zahvaliti cijelu dosadašnju karijeru.

Iako mnogi ljudi s čelnih pozicija državnih tvrtki u to doba, a slično je i danas, nisu trebali imati nikakve rezultate kako bi se održali na svojim mjestima, nego se jedino prikloniti političkim strukturama, Jaguš nije bio osoba za posebne zadatke. On se odlučuje na njemu sigurno težak korak i napušta tvrtku u kojoj je bio sav radni vijek te ju zamjenjuje s Agrokorom. U Agrokor trgovini zapravo nastavlja isti posao koji je radio u Petrokemiji, no s druge strane tako upoznaje svijet onih koji kupuju mineralna gnojiva.

I tadašnji kolege kažu kako je imao veliko stručno znanje te odbacuju bilo kakve spekulacije o tome kako je on svojevrsni trojanski konj koji bi trebao na mala vrata izgurati prodaju Petrokemije Todoriću. Uostalom, Jaguš je Agrokor napustio prije dvije godine da bi otišao u novu tvrtku, i to u Kl-

On vam je po cijele dane u uredu i stalno radi – kažu ljudi koji dobro poznaju Jaguša. Iako na papiru izgleda poprilično stereotipno, njegovi kolege se kunu da je Jagušov život – posao, točnije njegova Petrokemija. Na sastanku s predstavnicima Vlade prije imenovanja Jaguš je i premijerku oduševio poznavanjem tvrtke koju je napustio prije deset godina. Jedini porok mu je brza vožnja i rijetki su oni koji su ga uspjeli prestići.