Koga je država uništavala HEP

Umjesto da uništava svoje infrastrukturne tvrtke radi kriminalnih i privatnih interesa, država bi njima trebala upravljati logikom dobroga gospodara. Zato stručnost treba biti ispred politike u izboru menadžmenta koji bi upravljao državnim holdingom.

Kad igrate društvenu igru ‘Monopoly’, najmanje su atraktivna polja Elektrte, Vodovoda i Željeznice jer na njima ne možete graditi hotele i kuće. No mudar ulagač zna da, dođe li u posjed svih tih kartica, ostvaruje znatne prihode. Država se prilikom upravljanja poduzećima iz svog portfelja, nažalost, ne vodi dugoročnom strategijom kako od njih učiniti učinkovite tvrtke kojima raste vrijednost, koje se mogu probijati i na strana tržišta.

Nedostatak Vladine kompetencije, odnosno forsiranje političkih odluka, mnoga je državna poduzeća stajalo stotine milijuna kuna. Upropaštavanje državne imovine vidi se na brojnim primjerima – počevši od najsvežijih skandala HEP – TLM – Aluminij (a to je samo jedan od gubitaka koji je pretrpio HEP), uništavanja HPB-a zbog politički naručenih kredita preko odugovlačenja stečaja poput Salonita, Name, shvaćanja cijene energenata socijalno-biračkom kategorijom te narušavanja poslovnih rezultata Ine i HEP-a, pritisaka na Petrokemiju i Croatia Airlines s fiksno utvrđenim cijenama do sudbinih odluka poput pritiska na Plinacro da kupi skladište plina Okoli po višoj cijeni, devastiranja brodogradnje i željeznice te niza drugih. Metoda ‘izvuci iz poduzeća sve što se da pa privatiziraj za jednu kunu’ primjenjuje se već godinama.

Kad je riječ o stečajnim postupcima koji u Hrvatskoj predugo traju, njemačka praksa upotrebljava dva stupnja. Prvi je prisilna nagodba poduzeća i vjerovnika koju nadzire sudac, a tek ako to ne uspije, pokreće se stečaj. Tvrtka otvara novi žiro-račun i dobiva stečajnog upravitelja. Takve odluke donose se u roku od mjesec dana, a stečajni postupak traje najviše šest mjeseci. Ne postignu li se ciljevi stečaja, tek onda slijedi likvidacija, a u Hrvatskoj većina stečajeva završi likvidacijom. Njemačka je također izdvojila stečajne postupke prema privatnom sektoru – odvjetnicima, revizorima, specijaliziranim uredima, što ubrzava cijeli postupak.

No treba li sada histerično rasprodati sve što je u državnom vlasništvu zato što država ‘ne može’ dobro upravljati? Ne. Treba samo htjeti upravljati državnim tvrtkama jednako profesionalno kao i privatnim, uz nešto veću socijalnu i društvenu osvještenost. Problem je u upravljanju, a ne u vlasništvu. Doduše, kako nas praksa uči, da bi se dogodila nužna mentalna tranzicija od kulture krađe do brige za javno dobro, trebat će mnogo napora, a pitanje je koja je vlast sprema za to.

U političkoj dominaciji smanjuje se vrijednost poduzeća jer su u prvom planu pojedinačni interesi. Vlada se ponaša neodgovorno i klijentelistički prema državnoj imovini – kaže ekonomski analitičar Damir Novotny dodajući da nismo završili s procesom tranzicije, koji već predugo traje. Sindikalist Ozren Matijašević također ističe da država neodgovorno upravlja imovinom, bilo da je riječ o poduzećima u državnom vlasništvu, neiskorištenom zemljištu bilo nekretninama, i nekordinirano i nekvalitetno postupa u stečajnim i sudskim postupcima čineći pritom veliku štetu.

Krivci za probleme i malverzacije u državnim tvrtkama često su loše uprave. Problem je i što država nema kvalitetan krizni menadžment koji bi postavila u tvrtke u problemima. HFP se time ne bavi niti je za to ekipiran, on eventualno daje pozajmice za plaće, što ne rješava probleme – kaže Matijašević.

Zajednički nazivnik svih problema s državnim vlasništvom u Hrvatskoj politička je podobnost kao glavni kriterij u izboru menadžmenta, u donošenju poslovnih odluka, pogodovanju drugim tvrtkama itd. U tom slučaju ni Ivan Mravak ni Tomislav Dragičević ne bi postali direktori HEP-a odnosno Ine – kaže Davor Štern, naftni konsultant i ekonomski stručnjak HSLS-a, dodajući da nesposobnost nije kaznena kategorija, no pitanje je dokad će je politika moći opravdavati.

Oko najsvežijeg primjera oštećivanja državne tvrtke HEP mišljenja su podijeljena jer mnogi ne smatraju problematičnim što je Vlada putem HEP-a odredila da TLM bude povlašteni kupac s obzirom na njegovu važnost kao velikog proizvođača i izvoznika, posebno za lokalno gospodarstvo (iako je problematično zašto je propustila uzeti u obzir povoljniju ponudu litavskog kupca). Odluka o HEP-u, TLM-u i Aluminiju možda može biti korisna, ali štetno je da se odluke donose prema diskreciji Vlade, odnosno užeg kabineta. Država je morala i mogla pomoći stranim ulaganjima u TLM, niža cijena struje mogla je biti fiskalni poticaj ili je mogla subvencionirati investicije – smatra Novotny.

Štern ističe da je općenito, i u slučaju TLM-a, iznimno važno zadržati radna mjesta jer otvaranje svakog novog stoji od 50 do 100 tisuća eura. No za razliku od tog primjera mnogo je onih u kojima je država svjesno i namjerno upropastavala svoju imovinu. Ne uzimajući u obzir tih 600 milijuna kuna koliko je HEP, procjenjuje se, izgubio na prodaji struje TLM-u pa Aluminiju Mostar, zbog loših poslovnih odluka već je izgubio više od 1,5 milijardi kuna pod Mravakovom upravom. Indikativan je, možda, primjer Petrokemije (čiji je direktor Boris Mesarić izgubio fotelju), koja mora kupovati plin od Ine skuplje nego što bi mogla na spot-tržištu, a isto tako imati ‘socijalne’ cijene gnojiva kao Vladin adut za dogovore sa seljacima. Croatia Airlines, koji se bori za opstanak, iako od 1. siječnja ne mora plaćati PDV na gorivo, mora Ine plaćati godišnju naknadu za strateške rezerve naftne (oko 800.000 dolara), a strane kompanije u Hrvatskoj to nisu dužne plaćati. CA gorivo smije kupiti samo od Ine iako bi ga mogao pronaći po nižim cijenama; Kontroli leta mora pak plaćati terminalnu naknadu koja je lani bila 30 milijuna kuna.

Posljedice političkih odluka sve više izlaze na vidjelo. Plinacro je nedavno tražio povećanje cijene plina zbog tereta kredita iako posluje s pristojnom dobiti. Među kreditima koje mora vraćati ističe se 70 milijuna eura vrijedan kredit za otkup podzemnog skladišta plina Okoli od Ine koji je platio 514 milijuna kuna, što su stručnjaci ocijenili kao znatno preplaćivanje. No i Ina je, sada u Molovim rukama, zbog političkog upravljanja danas devastirana. Prije deset godina bila je snažnija od Mola, a sada je Mol dominantan u regiji. Državni utjecaj bio je negativan i slučaju Sunčanog Hvara. S druge strane niz je stranih pozitivnih primjera kako države uspješno upravljaju svojom imovinom. Švedski pandan hrvatskog HEP-a, tvrtka Vattenfall širi se i na druga tržišta, a HEP svoje poslovanje, kaže Novotny, nije proširio do Makedonije samo zbog politike. Pošta je u cijeloj Europi iznimno profitabilna djelatnost, a Austrijska pošta, primjerice, posluje i u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Mađarskoj, Češkoj. U vlasništvu je ušlo 500 milijuna eura privatnog kapitala, austrijska je država zadržala dominantan paket dionica, a privatni kapital vrši pritisak na povećanje efikasnosti. U Hrvatskoj pak, ilustracije radi, državna tijela korespondiraju putem privatnog CityExa.

U svim zemljama Europe država ima udjela u nekim poduzećima – veće ili manje, a negdje je u ulozi partnerice privatnom investitoru. Ona se ne može povući kompletno s tržišta, ali ne može se ni ponašati kao što je običaj u Hrvatskoj. Francuska je sklopila partnerstvo s građevinskom grupacijom za obnavljanje željezničke infrastrukture tako da je dala 30 posto sredstava, a grupacija 70 posto jer je procijenila da su joj željeznice od strateškog interesa – kaže Novotny, koji dobrim instrumentom za upravljanje poduzećima smatra državni holding poput onog koji imaju Njemačka, Italija, Francuska ili Austrija. Treba osnovati centralizirani holding tako da se poduzeća unutar njega ponašaju po Zakonu o trgovačkim društvima – kaže Novotny i dodaje da državni holdingi europskih zemalja izlaze i na međunarodno tržište kapitala da bi prikupili sredstva za projekte.

Vrativši se u hrvatsku zbilju, prilično je izgledno da država neće uspjeti u najavljenoj masovnoj privatizaciji manjinskih udjela jer je zainteresiranih za tvrtke u dugogodišnjim problemima malo. Može ih eventualno darovati, a kad je riječ o znatnim udjelima poput HPB-a, Podravke (koju je državni patronat također doveo u golemu probleme) i sličnih, prodati ih po mnogo nižoj cijeni nego što bi se to moglo nakon izlaska iz krize. Da bi privatizacija bila uspješnija, većinu tih tvrtki trebalo bi restrukturirati i tako im povećati vrijednost. Privatizacija nije svrha sama sebi. Država se mora brinuti o svojoj imovini i prodavati je kad je cijena najviša – kaže Štern.

Velik je problem i neiskorišten potencijal neprivatiziranih, devastiranih turističkih objekata i zemljišta. U tom slučaju čak i darovanje donijelo više koristi. Da se turistički potencijali stave u funkciju, pokrenuo bi se, smatraju stručnjaci, investicijski ciklus od nekoliko milijardi eura. Svi se ti problemi, uz dobru političku volju, daju riješiti u kratkom roku. Jedan od primjera jest Slovačka, koja se transformirala u pet godina. Ne bude li te političke volje, čeka nas još desetljeće stagnacije i pada ekonomske aktivnosti – zaključuje Novotny. Sada je trenutak odluke.