Reforma javne uprave kao kukavičje jaje za veliku koaliciju

Najavljenje promjene u javnoj upravi mogla bi provesti samo vlada u kojoj ne bi bile zastupljene stranačke boje, s ljudima koji znaju da njihov uspjeh znači i politički rizik.

Možda nacionalni cilj – izaći iz krize i istodobno ući u Europu – nadilazi stranačke interese i stranačku Vladinu politiku. Takve su ideje propadale zbog sitnih stranačkih kalkulacija, obično onih koji se boje gubitka vlasti.

Potpora reformi O javnoj upravi govori se u kontekstu promjena nužnih da bismo uopće mogli ostvariti nacionalne prednosti i potencijale. Reforma uprave smješta se u dio koji govori o promijenjenoj ulozi države i poboljšanju kvalitete javnih usluga.

Cilj se definira u nekoliko točaka koje možemo definirati kao povećanje učinkovitosti vlasti, postizanje više razine etičnosti i političke odgovornosti za javnu službu, koordinaciju aktivnosti. Posebice impresioniraju isticanje potrebe više razine etičnosti dužnosnika i njihova politička odgovornost za učinak. Ta načela vjerojatno su orijentacija za sve mjere i potrebne promjene jer doista baš tih osobina nema naš politički sustav.

Navodi se 15 ključnih reformskih zadataka i sve ih mogu podržati. Svode se na decentralizaciju, jedinstvenu kadrovsku politiku, promjene sustava plaća, teritorijalni preustroj i reformu središnje uprave.

Hrvatski je problem pak pretvaranje slova o aktivnosti u stvarnu aktivnost i u tom trenu postaje manje jasno što se zapravo namjerava, želi i planira. Recimo, uprava je doista, kako se implicitno priznaje, prevelika. Predlaže se smanjenje za pet posto broja zaposlenih uz klausulu ‘na dva otpuštena jedan novozaposleni’. Osim toga predviđaju se programi zbrinjavanja viškova. To je potrebna akcija – naša je uprava doista prevelika – i to se dugo zna i dugo se traže mogućnosti smanjenja. No otpuštanja nisu politički popularna.

Promjene bez oklijevanja! Negdje u sustavu ima premalo a negdje previše zaposlenih. U imperijalnim ratovima između odjela, ministarstava i članova vlada o tome što reducirati uvijek bi se plan izjavio a situacija zapravo pogoršavala. Razlog za to jest činjenica što su društvo i njegova država živjeli iznad svojih mogućnosti, upadali u zaduženja i odgadali promjenu. Ovaj put želim Vladi da uspije, no ne smije ostavljati dojam da oklijeva ili popušta. Činjenica što ne znamo koliko ljudi radi u državnoj službi, ne sluti na dobro.

Spominje se i premještanje sjedišta upravnih tijela izvan Zagreba. Sličan smo prijedlog imali još 1982. (turizam, brodogradnja i pomorstvo). No to je skupa i neizvjesna mjera, pa sumnjam u njezin uspjeh, osim ako ne postane parola dobivanja regionalne potpore. Onda je to vjerojatno nakratko i bez plana.

Kao mjere spominju se ‘outsourcing’ i obrazovanje javnih službenika. Ohrabrenje je i spominjanje decentralizacije, jačanje fiskalnog potencijala lokalnih jedinica, smanjenje broja jedinica lokalne samouprave i prenošenje javnih ovlasti na lokalnu upravu. Sve je to potrebno i korisno. Ključni je problem u tome što se većina mjera ne planira kao neposredna aktivnost, nego ona dugoročna. No kada ako ne sada? Tko ako ne Vlada? No može li stranačka i minuskompetentna Vlada koja nema osobitu potporu i popularnost provesti obećanja?

Teškoće koje je čekaju, bolni rezovi koje treba provesti (otpuštanja, ukiđanja i reforme), vjerojatnost da će onaj tko sve to provede biti nepopularan netom prije izbora koji dolaze, govore protiv toga. Vjerujem da bi to mogla provesti samo Vlada u kojoj ne bi bile zastupljene stranačke boje, s ljudima koji znaju da njihov uspjeh znači i politički rizik. Onda bi i ideja i akcija imala više prilika. Ili je možda riječ o kukavičjem jajetvu savjetnika i savetnika koji tjeraju na velike koalicije, velike planove i odluke?

Možda nacionalni cilj – izaći iz krize i istodobno ući u Europu – nadilazi stranačke interese i stranačku Vladinu politiku. Takve su ideje propadale zbog sitnih stranačkih kalkulacija, obično onih koji se boje gubitka vlasti. Dobri ciljevi, program koji se može i mora ostvariti, no iznad mogućnosti da se provede bez bolnih žrtava vlasti. Doista, ima li dovoljno onih koji su za promjene? Zar ih oskudica treba učiniti mudrijim?