Teška pitanja

Izborni rezultati u Sjevernoj Rajni – Westfaliji tek su prvo upozorenje da se antikrizni potezi EU ne mogu svesti samo na ekonomsku logiku i računicu.

Angela Merkel prva je osjetila političke posljedice spašavanja eura financijskom potporom posrnulim članicama EU. Kancelarkinu financijsku pomoć Grčkoj birači njemačke pokrajine Sjeverna Rajne – Westfalije na pokrajinskim su izborima ekspresno kaznili najlošijim izbornim rezultatom CDU-a u povijesti. Zbilo se to dok lideri članica EU i visoki činovnici vođeni ekonomskom računicom slave osnutak fonda od vrto-glavih 720 milijardi eura koji bi trebao biti zaštita europske financijske stabilnosti i brana prelijevanju grčke financijske krize na Portugal, Španjolsku, Italiju… Izborni rezultati u Sjevernoj Rajni – Westfaliji tek su prvo upozorenje da se antikrizni potezi EU ne mogu svesti samo na ekonomsku logiku i računicu. Štoviše, vrlo je izgledno da će politički izazov financijske krize članica EU za samu Uniju biti veći izazov od ekonomskog.

Nova politička Europska unija gradit će se na ravnoteži između očuvanja europske financijske (i šire ekonomskih) stabilnosti metodom solidarnosti i očuvanja nacionalne političke stabilnosti pokrajina u bivšoj Jugoslaviji. Baš svaka od šest republika i dvije pokrajine, od najrazvijenije Slovenije do najnerazvijenijeg Kosova, mogla je pronaći više ili manje utemeljenu argumentaciju da je upravo ona najgore prošla i da je najviše iskorištena u toj ‘solidarnoj’ federaciji. Budući da europsku federaciju ne brani JNA, nego uglavnom NATO, a politički je utemeljena na višestrančkoj demokraciji, tu sličnost s modelom raspada SFRJ prestaje. Ali ostaje da EU ulazi u fazu najvećih političkih izazova od svojeg osnutka.

Vlade država članica ne ovise o mišljenjima briselske administracije, nego o raspoloženju i potpori svojih nacionalnih birača. Ne mogu im reći: ‘Nemate vi što mislite, Bruxelles zna što je najbolje za vas’, nego ih moraju uvjeriti i pridobiti. Zato će biti mnogo delikatniji zadatak napuniti i raspoređivati spasiteljski fond EU no što ga je bilo osnovati. Divno je bilo iskorištavati prednosti EU, voziti se bez granica, plaćati istom valutom, uvećati radnu mobilnost, koristiti se s nešto fondova EU, što ostavlja dojam nadnacionalnog dara iako je, dakako, plaćeno. Ali kad zahtjevi za europskom solidarnošću počnu jako udarati na pojedine nacionalne džepove, to se zadovoljstvo može vrlo brzo istopiti i pretvoriti u nezadovoljstvo koje će biti usmjereno prema dežurnom Pedru – prema Europskoj uniji, njezinim ‘siromasima’ i rastrošnicima.

Obama je mogao, bar dok se geslo nije potrošilo, mobilizirati Ameriku za promjene, znamenitim ‘Yes, we can’. Zamislite da Barroso stane za govornicu i poruči građanima i građankama EU: ‘Yes, we can.’ Nezamislivo. Unija u svojoj strukturi nema preduvjeta za politički ‘leadership’. To je sklonija krizu prevladavati birokratskim mjerama i traženjem Pedra. A takva je atmosfera pogodna kako za ekstremno nacionalne tako i za ekstremno internacionale političke opcije. Upravo na toj ravnoteži između očuvanja europske financijske (i šire ekonomskih) stabilnosti metodom solidarnosti i očuvanja nacionalne političke stabilnosti gradit će se nova politička Unija. Kakva će ona biti? Ja vjerujem da će EU oslabiti kao politički subjekt u tom procesu i napraviti korak natrag prema jedinstvenom tržištu.

A što to znači za nas? Zasigurno ne znači da bismo se sad od Bruxellesa trebali okrenuti Brčkom. Ali bilo bi dobro, uz formalni pristupni proces i ekonomsku računicu, skrenuti pozornost i na političke izazove EU. Dakle, ići dalje otvorenih očiju i trijezne glave.