Home / Biznis i politika / Vrijedi se uspoređivati s boljima od sebe

Vrijedi se uspoređivati s boljima od sebe

Pomičemo li se s približavanjem EU na ljestvici poželjnih odredišta za ulaganje? Figar Kužner: Hrvatska se pomiče, i to ne malo, nego prilično. Pedeset i šest posto slovenskih poduzeća odgovorilo je da će ulazak zemlje u EU mnogo značiti njihovu poslovanju i da će biti manje zapreka, stoga i podupiru ulazak. Markušić: Situacija napreduje. Među povoljnim su činiteljima vrlo dobi zakoni, dobre institucije te politička volja. U skladu s naporima razvija se i svijest građana. Naprimjer, Hrvatska ima izvrstan Zakon o intelektualnom vlasništvu, ali i građani sve više shvaćaju njegovu važnost i ponašaju se u skladu s njim. Kalauz: Velika Britanija, naravno, podupire hrvatsko članstvo u EU kao ključan korak i pomaže svim naprima u tom smjeru. Meni će sigurno biti lakše ‘prodavati’ Hrvatsku kao odredište za investicije i poslovanje, a ne samo za odmor i ljetovanje, kad bude dio europske obitelji. Međutim, EU ne može i neće riješiti sve hrvatske probleme. Opasno je misliti da će se s datumom ulaska u EU stvari same od sebe mijenjati, što u današnje vrijeme shvaća mnogo zemalja punopravnih članica koje se suočavaju s ozbiljnim problemima i spoznajom da samo članstvo nije rješenje. Glück: Članstvo u EU ključno je. Naglasio bih da Hrvatska na tom putu nepravedno plaća cijenu prijašnjega velikog proširenja, pa ima mnogo teže zadatke i uvjete nego što su ih imale druge zemlje. Ali sve je to Hrvatskoj na korist. Ispunjenje tih zahtjeva promijenit će zemlju u sljedeće dvije godine, poboljšati je i učiniti konkurentnijom. Sljedeći korak za Hrvatsku nakon osamostaljenja i ulaska u EU svakako je poboljšanje ekonomskog razvoja i društva, a zatim i konkuriranje susjednim zemljama. Svakako bih pohvalio Vladine napore i ekonomski program, koji je vrlo dobro koncipiran. Ide se u pravom smjeru. Haack: Ulagak u EU velika je prilika, ali ne može se samo čekati i sjediti da se to dogodi, nego se mora mnogo raditi. Promjene treba provesti prije ulaska jer se, prije svega, treba pripremati na jako veliku konkurenciju. EU u tom smislu neće biti od velike pomoći kao što se brojni Hrvati nadaju. Kad se uđe, treba nastaviti raditi, a ne samo biti samozadovoljan time da je zemlja bolja od Srbije ili BiH. Treba podignuti ljestvicu i uspoređivati se s boljima od sebe. Palminteri: U Italiji najveći su trenutačni zagovaratelji hrvatskog ulaska u EU talijanska manjina u Hrvatskoj i poslovni ljudi. Njima taj ulazak donosi najviše prednosti. Oni trenutačno zbog brojnih pravnih reformi u Hrvatskoj imaju probleme kad npr. žele investirati, ali shvaćaju da je to normalna faza koju treba prevladati.

Sad je vrijeme da Vlada usmjeri snagu u stvaranje uvjeta za nova ulaganja i greenfield investicije. Figar Kužnar: Stranim investitorima i dalje je problematično ulaganje u turizam jer je Hrvatska glede toga sentimentalna. Kalauz: Hrvatska bi se trebala usmjeriti u čiste industrije s dodanom vrijednošću i novom tehnologijom. Primjerice, ovdje je cijena kvalitetnih obrazovanih inženjera tripot niža nego u Britaniji. Markušić: Ulagačima je osim niskih poreza važan i osobni faktor, da mogu bez problema dovesti u Hrvatsku djecu i obitelj. Hrvatska Vlada shvatio je da je to problem. Ponosan sam što smo to uspjeli promijeniti. Glück: Ujedno da bude samo tranzitna zemlja, Hrvatska može postati logistički centar za BiH, Srbiju te ostatak Srednjoistočne Europe. Pružit će joj se još veća prilika kad BiH uđe u EU. Palminteri: Ima izvrsnih primjera talijanskih greenfield investicija, ali i loših: primjerice, jedan proizvođač čeka dozvolu Ministarstva ‘samo’ sedam godina. Haack: Poznati su mi neki primjeri zapreka investicijama. Ulazak u EU donijet će u tom smislu važne promjene.

Slovensko veleposlanstvo anketirajući 150 slovenskih tvrtki sastavlja upitnik o problemima koji ih muče u poslovanju u Hrvatskoj. Figar Kužnar: Svake je godine u rezultatima korupcija na prvome mjestu među problemima. Čak 52 posto slovenskih tvrtki izjasnilo se da im je ona problem. Na tom području nema pomaka već pet godina, otkad provodimo anketu. Imamo i primjere tvrtki koje nam se javljaju za pomoć. Vlada se bori na višoj razini, ali problemi se susreću već na nižima. Nadamo se da će napor doći do tih nižih razina. Gospodine Glück, što vi mislite o tom problemu s obzirom na povezanost austrijskih banaka s našim političkim vrhom? Glück: Napredujemo se. Prema našim anketama korupcija je sada tek deseti problem za austrijske poduzetnike u Hrvatskoj. Prije je uvijek bila na prvome mjestu. I dalje je jedan od velikih problema, ali nešto se događa, ide se u pravom smjeru. Druge su stvari uz korupciju problematične: jednostavno je previše razina odlučivanja, previše autorizacija, potpisa, odobrenja treba dobiti. Austrija je u Europskoj uniji već 15 godina, zato smo navikli da nema granica. Kad se nešto odobri u jednoj državi, odobreno je za sve, nema mnogo različitih inspekcija. Austrijanci su zato iznenađeni što se s tim problemima, kojih je bilo i u Austriji, ali prije 20 godina, susreću u zemlji koja je na pragu ulaska u Uniju. Markušić: Borba protiv korupcije nije jednostavna niti se može potpuno izdvojiti. Ona ide ruku pod ruku sa smanjenjem birokracije i povećanjem transparentnosti.

U Hrvatskoj su strani ulagači kupovali ono što je već bilo gotovo, sagrađeno, ali premalo je greenfield investicija. Zašto? Haack: Poznati su mi neki primjeri prepreka za investicije na lokalnoj razini, uključujući greenfield investicije. Ulaskom Hrvatske u EU takvo što će se u bitnome promijeniti. Glück: Ja predstavljam hrvatske kompanije koje su u vlasništvu stranih kompanija, u mom slučaju austrijskih. Problemi su isti i za njih. Kada domaća kompanija promijeni vlasništvo, mora npr. dobiti niz novih dozvola, plaća dvostruku cijenu plina i sl. To je velik problem. Zato nije pravo pitanje kako dovesti ulaganja, nego kako promijeniti poslovno okruženje. Kalauz: Hrvatska često ima prično bajkovitu viziju sebe i uopće ne doživljava globalno tržište te zaboravlja da se ne natječe samo s državama u regiji nego s cijelim svijetom, sa Singapurom, Brazilom, Italijom, kao i Srbijom. Da bi se to ostvarilo, treba naći svoje mjesto pod suncem. Hrvatska se ne može natjecati u ekonomiji razmjera, za to je premalena. Nije prikladna za radnointenzivne poslove. Trebalo bi težiti poslovima u kojima se traži i razvija dodatna vrijednost. Ima kvalificiranu radnu snagu, treba poraditi na razvoju infrastrukture – željeznica, riječnih putova i zračnih luka.

Ima izvrsnih primjera talijanskih greenfield investicija. Palminteri: Calzedonia je u Čakovcu pokrenula tvornicu s 1.600 zaposlenih. Ondje se provodi kompletan program proizvodnje i izvoza. U Osijeku i Labinu tvornice je otvorio Benetton. Ti su investitori uvidjeli prednosti velikog broja radnika s traženim vještinama i niskih troškova proizvodnje. Međutim, ima i loših primjera: jedan proizvođač betona i gipsa ‘samo’ sedam godina čeka dozvolu Ministarstva okoliša za pogon pokraj Zadra. U kojim područjima, odnosno gospodarskim sektorima, vidite najveće prilike? Haack: Izdvojio bih šest područja. Prvo je infrastruktura: u nju će se budućnosti sliti mnogo novca iz europskih fondova, a potreba i potencijal veliki su. Zatim industrija, ili kao što je bivši predsjednik Stjepan Mesić rekao, reindustrijalizacija. To je sada malen sektor koji treba rasti. Na području energetike ima velikih potreba i prilika u infrastrukturi, cjevovodima, razvoju cjevokupne mreže, ali i obnovljivim izvorima energije. Grčka proizvodi deset puta više energije iz obnovljivih izvora od Hrvatske, a ima slične uvjete. Tu je, naravno, i turizam pa poljoprivreda, koja je ekonomski stup zemlje i u kojoj vidimo velike potencijale slavonske regije nakon ulaska u EU. Kao posljednje područje izdvojio bih trgovinu. Hrvatska je uspješno liberalizirala sektor ekonomije. Ponosni smo što je njemački dm već dvije godine zaredom najpoželjniji poslodavac. Taj sektor zorno pokazuje važnost konkurencije za razvoj tržišta i smanjenje troškova, a i njegova sprega s poljoprivredom vrlo je važna.

Malo je prekasno za reindustrijalizaciju. Glück: Uostalom, pitanje je treba li i želi li Hrvatska kretati na taj put s obzirom na važnost i doprinos turističkog sektora, koji jednostavno ne ide s npr. razvojem željezara. Čak nema ni jaku tradiciju. Ako Austrijanci žele ulagati u industriju, ulagat će u zemlje EU; međutim, ako traže zemlju izvan Unije, prije će otići u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu jer ondje ta industrija ima tradiciju. Na popis sektora kolege Haacka dodao bih kao sedmu financijsku industriju. Inače, upozorio bih da u sektora poput poljoprivrede Hrvatska treba biti spremnija za ulazak u EU i nagli rast konkurencije. Kalauz: Slažem se s kolegama. U Britaniji svakako potenciramo ulaganja u sektore koji će se financirati iz fondova EU i u područja poput željezničke infrastrukture i energetike, za što britanske tvrtke imaju mnogo znanja, stručnosti i volje. Kad je riječ o reindustrijalizaciji, jako je loše oslanjati se samo na uslužni sektor. Ima zemalja poput Kariba koje su turistički rajevi, a ipak su siromašne. Hrvatska bi se trebala usmjeriti na tzv. čiste industrije s dodanom vrijednošću i novom tehnologijom. Imam primjer britanske tvrtke koja proizvodi softver. Sjedište joj je u Londonu, međutim radi u Hrvatskoj, gdje je cijena kvalitetnih obrazovanih inženjera triput niža. Osim toga imamo greenfield investitore u kemijskoj industriji koji su otvoreno rekli da će se iz Češke preseći u Hrvatsku čim zemlja uđe u EU, jednostavno zbog njezina boljeg položaja.

Slažem se da trebamo ulagati sektor koji će se koristiti novcem fondova EU. Palminteri: Mi čak savjetujemo talijanskim tvrtkama da se u Hrvatskoj prijavljuju samo na natječaje koji se raspisuju u suradnji s EU ili koje raspisuje jedino Unija. Sve drugo često se pokazalo gubitkom novca i vremena, zbog svih razloga koje smo prije spomenuli. Figar Kužnar: Dok je 2007. godine 20 posto slovenskih stranih investicija otišlo u Hrvatsku, godinu poslije situacija se promijenila – najviše je investicija otišlo u Srbiju. Međutim, svakako imamo pozitivnih primjera, poput Perutnine Ptuj u Čakovcu. Tvrtka je prevladala zapreke kao što su problem kvota, inspekcije na granicama, probleme s Konzumom. Zašto Hrvatska nema mnogo više greenfield investicija? Hrvatska je zemlja u tranziciji. Privatizacija je bila dug proces, a investitori su nalazili prilike za ulaganje koje su uspješno iskorištavali. Sad je vrijeme da Vlada usmjeri snagu u stvaranje uvjeta za nova ulaganja i greenfield investicije. Inače, stranim je investitorima i dalje problematično ulagati u turizam jer je Hrvatska sentimentalna glede toga i jako se teško prihvaćaju strani vlasnici. Markušić: Teško mi je govoriti o američkim ulaganjima u Hrvatsku jednostavno zato što Sjedinjene Države ulaganja usmjeravaju u regiju. Hrvatska sama za sebe premašila im je, ali ona svejedno mora raditi na tome da bude središte američkih ulaganja u regiji.

Ulazak u EU velika je prilika. Glück: Umjesto da bude samo tranzitna zemlja, Hrvatska može postati logistički centar za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i ostatak Srednjoistočne Europe. Međutim, još će se veća prilika pružiti nakon ulaska BiH u EU. Zapreke u obliku granica, koje su zbog specifičnog oblika hrvatskog teritorija logistička noćna mora za investitore, bit će manje. Hrvatskoj je svakako u interesu brz ulazak Bosne i Hercegovine i Srbije u EU. Kalauz: Dodala bih da je upravo ta pozicija Hrvatske jedan od načina na koji je ‘prodajemo’. Naime, slogan koji plasiramo britanskim investitorima glasi: ‘Croatia – gateway to South-East Europe’. Jer ako se pozicioniramo u regiji, jednostavno nećemo biti dovoljno veliki da budemo zanimljivi investitorima koji gledaju veće regije i veliku sliku.