Za obranu Unije 750 milijardi eura

Nakon objave daljnjih mjera štednje grčki premijer i ministar financija postali su najomraženije osobe u zemlji, a kaos koji je zavladao ulicama Atene, toliko je zaljuljao Europsku uniju da je u samo nekoliko dana dogovoren fond od 750 milijardi eura koji bi trebao odvratiti financijska tržišta od daljnjih klađenja protiv nacionalnih dugova.

Posljednjih mjeseci Grčka je prošla puni krug i vratila se natrag na položaj u kojem je bila u prvoj polovini 20. stoljeća, a ekonomija je plivala od dana do dana, u dugovima do grla, u vrijeme u koje je i nastao izraz ‘dužan kao Grčka’. Današnji ‘grčki problem’ pokazao je ne samo dubinu laži u kojoj je zemlja živjela posljednjih desetak godina nego i krhkost Unije i cijelog sustava.

Strah ih je zbog učinka koji cijela ta tarapana ima na spomenute stupce i grafikone, ali strah ih je i nečega drugog – da bi to mogli gledati i negdje drugdje.

Grčki problem, sada već u detalje poznat i beskućnicima u Mongoliji, nastao je otkrićem da je država na rubu bankrota jer joj je dug veći od 100 posto BDP-a, a deficit između 12 i 13 posto, iako se čini da više nitko nema baš precizan podatak. Ukratko, Grčka je već godinama živjela na kredit trošeci nemilice tudi novac, a da bi mogla što dulje održati život u oblacima, zemlja je prigodno lažirala svoje računovodstvo i ‘skuhane’ knjige slala u Bruxelles, gdje su ih eurobirokrati ‘bona fide’ prihvaćali a da ni u jednom trenutku nisu pokušali provjeriti što gledaju. Jer zašto bi Grči lagali, na kocki su samo zajednička valuta, stabilnost eurozone i kredibilitet cijele Europske unije.

U međuvremenu je izbila kriza i razotkrila razinu silovanja ekonomije u zapadnom svijetu, sustava koji ionako pati od mnogih dubioza, i svima je postalo jasno da Grčka jednostavno ne može platiti puste kredite koje je uzela. A uzela ih je da bi svom narodu podarila razne pogodnosti poput 13. i 14. plaće, izdašnih naknada rođiljama, solidnih plaća i sličnog. Njemačka i Francuska, dvije zemlje koje u posljednje vrijeme ‘ravnaju’ Unijom, odmah su se našle u klinču zbog toga što napraviti. Francuzi su poslovno bili da se skupe neke parice i pošalju, jer nikad nisu bili cijene, a Nijemci su svim silama pokušali izbjeći davanje bilo kakve pomoći.

Gotovo ima gorke ironije u neredima koji trosu Atenu posljednjih dana, točnije otkad je Vlada na čelu s Georgeom Papandreouom pokazala da najožbiljnije misli rezati na sve strane. Zemlja je prošla puni krug i vratila se natrag na položaj u kojem je bila u prvoj polovini 20. stoljeća, kada je ekonomija plivala od dana do dana, u dugovima do grla. Nakon Drugoga svjetskog rata stvari su većinom izgledale vrlo dobro, u međuvremenu je stigla Europska unija, i činilo se da je budućnost riješena, da bi posljednji mjeseci pokazali dubinu laži u kojoj je ta zemlja od 11-ak milijuna stanovnika živjela posljednjih desetak godina. No mnogo više od toga, Grčka je vrlo važan putokaz u širem smislu, slika svega što ne valja sa sustavom koji iz dana u dan djeluje sve ogoljenije.

Bilo je uistinu interesantno gledati žustre rasprave na najpoznatijim svjetskim televizijama u jednom prozoru i nerede u Ateni u prozoru pokraj. Ispod tih dviju slika pak nalazile su se tablice i grafikoni koji su svi pokazivali isto – slobodni pad. Zabrinutost koja se mogla čuti u drhtećim glasovima komentatora nije proizlazila iz brige za troje mrtvih u neredima, bila je rezultat praktičnijeg razmišljanja.

To više što pravila eurozone jasno zabranjuju međusobno pomaganje, a oni ozbiljno shvaćaju pravila – osim kad ih krše.

Ipak, Nijemci su ovaj put, kao rijetko kad u povijesti, bili kratkovidni. Prvo, dijele valutu s tom zemljom, pa bi njezin pad u Grčkoj značio pad i u Njemačkoj. Drugo, svi oni zajedno imaju kreditnih plasmana u toj državi, zbog čega riskiraju gubljenje ozbiljne love. Treće, ako padne Grčka, sigurno će pasti i druge zemlje na rubu živčanog sloma, poput Portugala, Španjolske i Irske. Navodno da ni Britanija, koju mnogi još iz nekog razloga previđaju u tom kontekstu, ne stoji najmanje. Sa svakim tim padom neredi bi se vjerojatno širili.

Apsolviravši lekciju, nevoljko su pristali na paket pomoći od tričave 22 milijarde eura, no ubrzo je postalo jasno da ta cifra jedva pokriva šestinu stvarno potrebnog iznosa, pa su nakon daljnjih natezanja, zapravo sasvim izlišnih, dogovorili paket od enormnih 100 do 120 milijardi eura u trogodišnjem razdoblju.

Najzalosnije je što je malo tko uvjeren da će i toliko iznos biti dovoljan za spas Grčke. Naravno, tolika lovac ne dolazi iz dobrote europskog srca ili kao zalog ljubavi i jedinstva. Nijemci očekuju da se država gotovo prepolovi, a to će, dakako, na svojim leđima iznijeti upravo Grci. Dižu se trošarine, uključuju razne pogodnosti, snižavaju i zamrzavaju plaće i mirovine, dižu porezi… Grčka sada postaje veliki bankomat s jednim jednim ciljem – da vrati u njega stavljeni novac. Izbili su neredi, inače ne strani Grcima, u kojima su izgubljena i tri života u zapaljenoj banci. Dok Francuzi preferiraju McDonald’s, Grci svoj gnjev načelno fokusiraju na banke i financijske institucije.

Grčka je ekonomija plivajući pojam. Do trenutačnog osipanja bila je riječ o sasvim dobrostojećoj ekonomiji koja se nalazila na 27. mjestu po veličini na svijetu (2008., MMF-ovi podaci), imala 25. najveći BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći te uživala 22. najviši standard življenja na svijetu. Temelji su, pokazuju drugi podaci, ipak bili klimatički, baš kao i kod niza drugih zemalja razvijenog svijeta koje su se utopile u iluziji bogatstva utemeljenog na uslugama i javnom sektoru.

Usluge su 75 posto BDP-a, industrija samo 20, a iz javnog sektora dolazi čak 40 posto BDP-a. Dapače, možda danas začuđuje, ali ponižena zemlja bila je nekoć mjesto ekonomskog čuda, kao što joj teta službena literatura, u razdoblju od ranih 50-ih do sredine 70-ih. Prosječan rast bio je sedam posto, odmah iza japanskog. Usprkos iznimno nestabilnoj političkoj situaciji koja je trajala od kraja Drugoga svjetskog rata, koji je ostavio teške posljedice na zemlju, do državnog udara i dolaska desničarske hunte na vlast 1967. Grčka je uspjevala održati dobre ekonomske rezultate. Vojna hunta, loša za zdravlje ljudi, pokazala se zato vrlo dobrom za ekonomiju koja je u razdoblju od 1967. do 1974. vrlo dobro plovila. Čak ni loše razdoblje nakon odlaska vojne diktature nije posebno utjecalo na razvoj grčke ekonomije koja je u razdoblju od 60 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata zabilježila rast u 54 godine. Trenutačni se pad dogodio zbog raširene korupcije, izbjegavanja plaćanja poreza, rasta neefikasne javne uprave i nezaposlenosti.

Da bi se razumio gnjev Grka, treba ipak zagrebati nešto dublje od velikih pogodnosti kojih se narod nerazumno ne želi odreći. Teško je sporiti da su čak dvije dodatne plaće ili naknada od dvije tisuće eura majci od 45 godina potpuno nerealne i pretjerane, no pitanje je prosvjeduju li Grci protiv toga ili Atena gori zbog nekih načelnih pitanja koja umijatijim narodima sjeverno od njih očito nisu poseban problem. Neuvjerljivo zvuči da su ljudi toliko ljutiti zato što će ostati bez pogodnosti koje sigurno nisu zaslužili. Narod će uzeti ono što mu se dade, i to vrijedi vjerojatno na cijelom svijetu. Pa neće valjda sâm odbiti. Posao je vlade da odluči što se može, a što ne, i koliko je realno, a koliko ne.

To joj je u opisu posla, za to je izabrana. To vodi do prvoga problema, političkog sustava koji se, baš kao i ekonomski, počeo svijati pod vlastitim nelogičnostima.

Rast populizma u demokracijama relativno je nov trend, ali vrlo opasan, jer ispada da stranke više ne mogu doći na vlast nudeći program stezanja remena, rezanja i razumnom trošenju u okvirima mogućeg, pogotovo ako s druge strane stoji stranka koja dijeli šakom i kapom. Premijer i ministar financija Georgios Papaconstantinou najomraženije su osobe u zemlji, i malo je vjerojatno da će njihova stranka (socijalistički PASOK) dobiti izbore u dogledno vrijeme. Štoviše, izborna pobjeda početkom listopada prošle godine obila im se o glavu. Je li nasilje pretjeran odgovor? Nažalost, obilno iskustvo povijesti, pa i recentno, pokazalo je da pasivan otpor i građanski neposluh nisu posebno učinkoviti, posebice u situacijama koje dovode u pitanje temelje društvenog ustroja. Okoštale političke i ekonomske strukture toliko su se odvojile od ljudi koje predstavljaju i u čijem interesu trebaju raditi da je pomalo smiješno vjerovati kako će nekakav štrajk glađu istinski zainteresirati bilo koga. Slike zapaljene banke s druge će strane obići cijeli svijet. To je, naime, gorka istina u kojoj nemalu ulogu igraju i mediji gladni senzacija, nasilja i krvi.

U ocjenjivanju opravdanosti i smislenosti nereda ključno je pitanje odgovornosti, ono koje i vodi ponašanje ekstremnih elemenata u prosjeku, koji situaciju koriste za neke druge nakane. Grci ne divljaju na ulicama jer će ostati bez pogodnosti, divljaju jer su dugo nezadovoljni sustavom i dijeljenjem odgovornosti u njemu. Zato što se profit ne dijeli jednako u dobrim vremenima, nego se manja skupina neopravdano bogati prekomjerno dok ostali zarade toliko da pokriju kredit. Kad izbije kriza, nakon što su spomenuti iscjelili sustav do maksimuma, odjednom su svi u istom brodu i trebaju dijeliti teret krize. Nisu jednako dijelili profit, zašto bi jednako dijelili krizu? Pogotovo kad je nisu izazvali. A upravo se to čulo na posljednjim prosvjetama u Grčkoj: ‘Mi nismo krivi, nismo kreirali takvu politiku. Nitko nas ništa nije ni pitao, zašto bismo sad ispaštali?’ pitaju se prosvjetnici.

Vlada, podjednako odgovorna za rub bankrota, nimalo si ne pomaže upornim izbjegavanjem ozbiljnog zadiranja u prava najbogatijih. Tek je nakon razbijanja grada bojažljivo odlučila oporezovati, doduše jednokratno, dobit kompanija. Možda su Grci ljutiti i zato što ih se stalno naziva lijepim činima jer odbijaju veći dio života posvetiti poslu i zato što im nije smisao života neprekidno raditi za još veći rast tvrtke, rast dobiti i smlavljanje konkurencije, od čega oni dobiju najmanji dio kolača.

Kakvu budućnost i održivost može imati sustav kojem je smisao svemira neprekidni rast, a prva je lekcija ekonomije da su resursi ograničeni? Jedan dan trebaš trošiti sumanuto, drugi se ispričavati što si to radio. Neće grčki slučaj srušiti kapitalizam, no strah ljudi s početka priče nije nerazuman. Ova situacija dosad je najbolje razotkrila stanje koje vrije ispod površine, nelogičnosti i jeftine krpe kojima se prekrivaju, a ako se proširi u druge zemlje, problem bi zaista mogao poprimiti karakter ozbiljnijeg izazivanja sustava koji je iscrpio kozmetičke promjene.

Stvari su otišle toliko daleko da je njemačkome ministru financija Wolfgangu Schäubleu na sastanku glavešina Europske unije u Bruxellesu u jednom trenutku pozilo, vjerojatno kada je shvatio da će njegovu zemlju Unija stajati oko 123 milijarde eura, ali osjećaj hitnosti, neviđen na europskom prostoru od Drugoga svjetskog rata, nalagao je da se ranjenici ostavljaju iza sebe, pa je sastanak prekinut tek toliko da njegov suborac, ministar unutarnjih poslova, doputuje u Bruxelles i preuzme njegovo mjesto u prvim redovima. Unija se nakon mjeseci natezanja i uobičajenog glumatanja oko Grčke ovaj put razgoropadila, naravno tek nakon što su ostale članice osjetile da im svima prijeti raspad sustava i ratnim rješnicima objavila kako će braniti euro svim sredstvima.

Rekordnom je brzinom sazvan sastanak kojem je cilj bio preduhvatiti međunarodna financijska tržišta u ponedjeljak ujutro konačnim paketom pomoći, dovoljno velikim da obuzda divljanje špekulanata, koji su nakon svih užasa protekle dvije godine sada odjednom strašno zasmetali čelnicima Unije, i osigura monetarnoj Uniji opstanak. Cjenkajući se zapravo cijelo vrijeme sami sa sobom Euroljani su prvo ponudili 22 milijarde eura pomoći, pa 110 milijardi, a hitni je sastanak u nedjelju rezultirao zaključkom vrijednim ukupno 750 milijardi eura. Toliko će Međunarodni monetarni fond i Unija uliti u Hitni fond koji će činiti 440 milijardi eura jamstava i bilateralnih zajmova unutar eurozone, 60 milijardi iz džepa cijele Unije te 250 milijardi eura od MMF-a.

Dogovor je pokazao koliko Unija može biti ekspeditivna kada joj gori pod petama, koliko novca može prikupiti, kako lako može progotovati ponos (u početku nije htjela ni čuti za MMF), kako lako može prekršiti vlastita pravila i naposljetku tko je gazda (nacionalne vlade, svi se ostali samo igraju). Osim činjenice što uopće ne bi smjeli spašavati jedni druge, Euroljani su lako prešli sami preko sebe i glede Europske središnje banke koja će kupiti Vladina i privatna sredstva iako je to kategorično odbijala. Tako će povrh 110 milijardi prije dogovorenih za Grčku Unija sada za borbu protiv podivljajih tržišta imati još 750 milijardi eura, čime se nadaju spriječiti sve moguće prijetnje euru.