Praizvedba novog teksta Ivana Vidića ‘Dolina ruža’ aktualnom je tematikom potvrdila sve bitne odrednice autorova dramskog rukopisa. Svi oni koji su do sada imali prilike gledati ili čitati Vidićeva djela neće se iznenaditi, a one koji će ‘Dolinu ruža’ gledati kao prvo njegovo djelo ugodno će iznenaditi autorova specifična kombinacija kritičnosti i poetičnosti, jašnih likova čiji su obrisi itekako prepoznatljivi, a oni ipak, kao i njihove sudbine, stalno nekamo izmiču, u poetičnu nedefiniranost. Jasan odraz suvremene hrvatske stvarnosti u liku bankara Petra koji u najboljim zrelim godinama jednog dana odluči reći ‘ne’ svemu, a sve je uspjeh utemeljen na prijevarama i lažima, i tako ugroziti sve svoje bližnje, odnosno obiteljsko-društvenu mašineriju u čijim je očima ‘uspješan’, lirski je ublažen iznimno zanimljivim likovima, počevši od samoga glavnog junaka Petra.
Njegov pothvat, prokazivanje banke kao metafore potpuno korumpiranog i demoraliziranog društva i pokušaj traženja neke vremensko-prostorne pukotine, izlaza ili utočišta koje u ovoj dimenziji ne uspijeva pronaći, otkriva u svoj punini i sve njegove bližnje, od prijatelja i djece pa do vrhunaca nositelja moći, njegovih nadređenih. Neobične interpretacije i prizvuci, odnosi i likovi (Petrov prijatelj Vladimir, njegova starija kći, žena, i mlada ljubavnica) nositelji su te drame kroz čije pukotine izlazi na površinu priča o ljudima današnjice sa svim njihovim manama, ali i slojevitošću, emotivnošću, iskrenošću, osjećajima koje ipak, na ovaj ili onaj način, pokazuju.
