Home / Tvrtke i tržišta / Vodeće globalne agencijske grupe

Vodeće globalne agencijske grupe

Htio bi sastavljati dječje bicikle u Hrvatskoj, no to mu se ne isplati jer se na dijelove plaća carina od pet posto, a za cijele bicikle uopće ne plaća. U Hrvatskoj se uvoz više isplati. To je glupo i nelogično i jedan je od razloga zbog kojeg se više ne proizvode domaći bicikli Limex. Ne samo da se ne štiti domaća proizvodnja nego joj se šteti kako bi se zaštitili veliki uvoznici. Zato proizvođači odlaze u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu gdje je klima za proizvodnju prijateljska – smatra Taslidžić.

Miloloža upozorava na to da bi se mogao dogoditi još lošiji scenarij po kojemu bi domaća proizvodnja nestala umjesto da se samo iseli: – Za odlazak u druge zemlje potreban je kapital koji većina proizvođača nema. Postajemo deindustrializirana zemlja koja se pretvara u free shop. Samo ne znam tko će u tom free shopu kupovati.

Hrvatska posve sigurno ima kapacitete i za proizvodnju dovoljnih količina voća i povrća, međutim direktor Udruženja hrvatske konditorske industrije Kondin Stipan Bilić tvrdi da cijena proizvodnje nikada neće biti toliko niska koliko može biti cijena uvoza: – Loša organizacija našeg tržišta uništava domaćeg proizvođača. Vani je tržište povrća drukčije organizirano. Na skupo voće i povrće ne plaća se carina i može se uvoziti, ali na jeftinvoće i povrće se plaća – kaže Bilić.

Na hrvatske tržnice voće i povrće često dolazi s europskih veletržnica, a jedna od nama najbližih smještena je u Veroni. – Ondje dolazi velika količina robe bez pravog imena proizvođača. Ti se proizvodi prodaju prema kvaliteti, a ono što se ne proda ili se prerađuje ili se izvozi u zemlje poput naše. Neki od tih proizvoda mogu se naći i na Zelenoj tržnici na kojoj bi zapravo trebali biti proizvođači, no to je čista laž – tvrdi Bilić koji smatra da je velik problem za cijelu prehrambenu industriju i u nedostatku zaštite domaćih proizvođača od uvoza robe kojoj je istekao rok.

Naime, u većinu hrvatskih trgovackih lanaca dolazi hrana kojoj ubrzo potom istječe rok trajanja. Uglavnom je riječ o uvezenoj robi koja inače ima rok od godinu dana, čak i dvije, i koja je zapravo istisnuta s europskih polica. Prema europskim pravilima, taj se proizvod povlači iz prodaje i uništava znatno prije isteka roka, a kako proizvođač ne bi imao troškove uništavanja ili odlaganja, on ga daje po znatno nižoj cijeni za izvoz u zemlje poput Hrvatske. Trgovacki lanci u susjednoj Sloveniji uopće ne primaju proizvode kojima su istekle dvije trećine roka trajanja.

Posljedica svega toga jest da hrvatski proizvođači nikako ne mogu proizvesti proizvod toliko jeftin koliko je niska cijena proizvoda koji bi se vani uništio. – U tom slučaju postajemo odlagalište otpada – zaključuje Bilić.

Sličnu situaciju imamo i s mesom. Indeksi uvoza iz godine u godinu rastu. Primjerice, od 2000. do 2004. uvezli smo tri tisuće tona svježega govedeg mesa, a od 2005. do 2009. uvezli smo čak 19,2 tisuće tona. Povećani uvoz u koleraciji je sa smanjenjem vlastite proizvodnje pa je tako posljednje dvije godine uočljiva tendencija laganog opadanja proizvodnje junećeg i svinjskog mesa.

Uzrok se može pronaći u sve većem problemu s likvidnošću, nedostatnom financiranju i visokim troškovima financiranja stočarske proizvodnje – kaže Branko Bobetić, direktor Croatiastočara.

Ako tim problemima dodamo još i nedovoljnu brigu države o zaštiti vlastitih proizvoda, nelojalnu konkurenciju te nedovoljno ulaganje u sektore koji mogu zadovoljiti potrebe hrvatskih građana, Hrvatska bi doista mogla postati free shop. Kada bismo se ugledali na države poput Italije, Njemačke, Austrije ili Francuske u kojima su nadležna tijela donijela mjere koje potiču financiranje domaćih proizvodnje te druge važne mjere kojima štite potrošače od nekvalitetnih proizvoda, hrvatski industrijski kapaciteti prestali bi se topiti.

Upravo bi se sofisticiranim protekcionističkim mjerama poput naglašavanja vrijednosti kao što je kvaliteta, poticanjem domaćih proizvodnje te uklanjanjem nelogičnih carina koje štete domaćoj proizvodnji, u idućih nekoliko godina mogao poboljšati odnos između uvoza i domaćih proizvodnje. A što je s uvozom rabljene odjeće u hrvatske second hand shopove?

Jedino nam preostaje inzistirati na kontroli robe koja se uvozi. Odjeća treba biti pravilno etiketirana i obrađena po svim ekološkim standardima. Na tome treba inzistirati i branša, ali i potrošači – zaključuje Gambiroža Jukić.

Hoće li stroža kontrola uvoza pridonijeti domaćoj proizvodnji, ostaje vidjeti, a možda u dogledno vrijeme još netko otvori dućan s rabljenom odjećom gdje će svaki građanin moći donijeti svoje stare krpice.