Popularnost je ‘Garaže’ Ivica Buljana dodatno porasla zahvaljujući pohvalnim kritikama nakon izvedbe u njujorškom teatru La mami, ali riječ je, ipak, o nasilju koje je samo sebi svrha.
Medijski proslavljena predstava ‘Garaža’ Ivica Buljana svoju slavu duguje ponajviše pohvalnim kritikama koje je dobila nakon izvedbi u njujorškom eksperimentalnom kazalištu La mami. Znan je to uspjeh, no očekivanja njujorške i hrvatske kazališne publike, kao i kritike, očito su poprilično različita. Nije riječ o lošoj predstavi, pogotovo ne u izvedbenom smislu, no njezina svrha, smisao i poruka ostaju poprilično nejasni. Buljan se, naime, koristio književnim predloškom, romanom prvijencem Zdenka Mesarića ‘Garaža’ koji govori o disfunkcionalnoj obitelji u zabačenom planinskom mjestu odumiruće ekonomije koju okrutan globalizacijski kapitalizam namjerava iskoristiti radi promoviranja eutanazijskog turizma, tako da ono uza svu okrutnost i crnilo središnje priče o hendikepiranom i mentalno zaostalom dječaku Binatu postaje mjesto za umiranje.
Njegov je otac alkoholičar, a majka dijabetičarka. Otac ih stalno psihički i fizički zlostavlja, a kad otkrije da dječak ima neobično jak stisak ruke i zna se tući, počinje zarađivati na njemu u ilegalnim borbama u mjesnoj garaži. Preprčavanje sadržaja, inače, zaista nije važan, čak ni poželjan, dio osvrta, no u najkraćim je crtama u slučaju ‘Garaže’ poželjno iznijeti tematiku upravo zbog ilustriranja silne količine nasilja, brutalnosti, nesreće i svih loših ishoda u životu jedne disfunkcionalne obitelji, što u predstavi zbog pregusti i visoke koncentracije nerijetko dovodi do granice parodije.
