Posljedica rezanja u Španjolskoj, Portugalu i Italiji bit će novi nemiri

Krhak i umjetan oporavak postignut državnim supstituiranjem poslovnih subjekata očito je vrlo nesiguran. Stabilnost eura ne ovisi samo o sređivanju Grčke nego i o dovođenju deficita ostalih problematičnih u dogovorene okvire.

Bit će premijer u razvijenoj zemlji Europe ovih je dana vjerojatno najne zahvalniji posao na svijetu. Kriv si jer ne režeš, kriv si jer bešćutno režeš. S druge strane, financijska su tržišta posebna vrsta životinje koja ne zna što bi: najprije ne vjeruju da država može vratiti dug, onda ne vjeruju da će gospodarski rast biti dovoljan kada ona pokušavaju uvjeriti da mogu vraćati dug. Jednostavno, ne možeš biti u pravu. Ponukane hororom u grčkoj produkciji, noćnom morom koja ne prestaje proganjati ministre financija diljem nekoć Europe, mnoge su države počele zauzdavati proračunske deficite koji su zaprijetili guranjem elitnoga kluba, ne u drugu, nego u treću ligu. Situacija je to gora što svaka vlada, razbacivala novac ili ga uzimala, vjerojatno nema šanse nakon izbora biti na vlasti tijekom duljeg razdoblja. Dobar je pokazatelj u tom smislu Britanija, no čini se da bi mogla slijediti i Španjolska kojoj prijete prijevremeni izbori. Vlada Josėa Luisa Zapatera na čelu, u parlamentu ovise o dobroj volji manjih regionalnih stranaka koje će, nesumnjivo, zbog mogućih masovnih prosvjeda krenuti u dodvoravanje narodu, što bi moglo značiti kraj vlade. Posljednje ankete kažu da su Španjolci sasvim jasni u svojoj želji za prijevremenim izborima i drugom vladom, sve nakon što je postojeća socijalistička donijela paket mjera štednje težak 15 milijardi eura, koji je u Parlamentu prošao s jednim jednim glasom više, i to zbog apstiniranja stranke CiU. Cilj njihova paklenog paketića mjera je smanjiti deficit blizak grčkom, 11,2 posto lani na šest posto sljedeće. Jasno, za to nisu dobili potporu sindikata, trilateralni pregovori između vlade, poslodavaca i sindikata neslavnog su propali, pa je sudbina španjolskih banaka i McDonald’sovih restorana nesigurna do daljnjega.

Usprkos prilično sudbonosnoj situaciji svi još vrlo nježno plešu oko onih potkoženijih u društvu. Grci su nevoljko i tek nakon bijesa na ulicama odlučili podijeliti teret s bogatima, a slična taktičnost i usplahirenost prati Španjolce, koji se vrlo samozatajno odnose prema tajnovitom porezu na one najbogatije. Nešto se šuška, bit će ovih dana, ali nitko se još nije ni usudio jasno i glasno reći o čemu je riječ. Jedino što se zna već sada jest privremenost mogućeg poreza no s druge strane Vlada nije bila tako plaha u rečkanju po javnoj upravi, zahvalnome mjestu za štednju, i dizanju PDV-a, što pogađa sve građane. Sve to, pak, uspjelo je uvjeriti kuće za kreditni rejting, Fitch preciznije, da Španjolska možda neće propasti, ali nije ih uvjerilo da će gospodarski rast i aktivnost biti dovoljno veliki za zadržavanje postojećega kreditnog rejtinga. On je stoga smanjen, baš kao i portugalski dva mjeseca prije toga. Portugalu je rejting srezan potkraj ožujka, mjere štednje donesene su u prvoj polovini svibnja. Prema njihovim mjerama krizni je porez u Hrvatskoj bio čista avangarda s obzirom na to da su ga i oni uveli na plaće i kompanije. Zadatak portugalskog premijera Josēa Socratesa nešto je lakši nego kolegi mu u susjedstvu, on mora 9,4 posto deficita srezati u dvije godine na sedam ove, i 4,6 sljedeće, odnosno smanjiti proračun za 11 milijardi eura u sljedeće četiri godine. Porezi su dignuti 2,5 postotnih bodova za kompanije (korporativni porez), PDV za jedan posto i 1,5 posto za plaće, ali i on bi se teško mogao održati se na vlasti s obzirom na to da je na čelu manjinske socijalističke vlade.

Ondje negdje sa Španjolskom našla se i Italija, jedna od zemalja koju se navodi u kontekstu problematičnih financija. Talijani su također potkrav svibnja donijeli paket mjera štednje vrijedan impresivne 24 milijarde eura na razdoblje od dvije godine rebalansom proračuna, a sve kako bi baš kao i svi ostali, uvjerili tržišta u svoju sposobnost servisiranja najvišega javnog duga u Europi. Diljem svijeta poznati premijer Silvio Berlusconi, u skladu sa svojom uobičajenom politikom, nije ni u natrihama dao naslutiti kako misli nešto uzimati bogatima. Javni se sektor reže, produžuje se rok za mirovinu ženama, smanjuje zapošljavanje novih kadrova u državnoj upravi, režu se plaće dužnosnicima i zastupnicima za deset posto (prije bijesa javnosti bilo je pet posto), stisnut će se porezne muljatore, ali i lažne invalide. Talijani bi deficit od 5,3 sveli na tri posto u 2012.

Nova britanska Vlada, pod vodstvom konzervativca Davida Camerona, priprema rebalans prema kojem će rupu od 156 milijardi funti (11,2 posto) pokušati smanjiti za nekih šest milijardi, što djeluje kao kap u moru, ali korak je u pravom smjeru. Iako se još ne znaju detalji rebalansa planiranog za 22. lipnja, najavljenih šest milijardi iznos je koji se smatra realnom mogućnošću.

Ne začuđuje toliko za sve navedene zemlje, jer se s tim imenima već mjesecima svi igraju, no zabrinjavajuće je da bi se i Francuska mogla pridružiti zemljama čiji će se inače uzoriti AAA kreditni rejting možda smanjiti. Kao i u slučaju svi drugih zemalja i oni se igraju s idejom rezanja u velikom opsegu, ali izgleda da zapravo čekaju konačnu potvrdu tržišta, čitaj kreditnih agencija, da krenu u pospremanje. Razlog njihove zabrinutosti, osim straha svih zemalja da bi snižavanjem rejtinga moglo poskupiti daljnje posuđivanje, ima i konkretni povod – njihove prognoze rasta malo su preoptimistične, a potrebno je naći 100 milijardi eura ušteda kako bi se deficit od osam posto srezo na propisanih tri posto. U eurozoni, ispada, nitko zapravo ne poštuje pravila iako neki vole čitati lekcije drugima. Krhak i umjetan oporavak postignut državnim supstituiranjem poslovnih subjekata očito je vrlo nesiguran. Novac koji je godinama nerealno napuhavan uporno se pokušava nadoknaditi, ali to, sasvim očito, neće biti tako lako kao što su neki mislili. Sve zemlje, gotovo bez iznimke, zadužene su do grla, a ekonomije još ne uspijevaju amortizirati stvorene proračunske minute. Oporavak je stoga na staklenim nogama do daljnjega.

Deutsche Telekom glavni je kandidat za kupnju Telekoma.

Baš potkrav svibnja očekuje se početak pregovora između Vlade Srbije i predstavnika Citigroup Global Marketa, jedinog ponuđača za savjetnika za prodaju Telekoma Srbije. Pomalo razočaravajuće, pomislim što neupućeni. Profitabilno poduzeće, jedino od onih preostalih državnih koje nešto vrijedi, iako je monopolistički položaj tomu uvelike pridonio, nije moglo zainteresirati više od jednog savjetnika. Posve dovoljno, reći će oni upućeniji. Telekom žele prodati, ali ne bilo komu i po bilo kojim uvjetima.

Idea je da se 40 posto Telekoma Srbije proda do kraja godine ponuđaču koji ponudi najbolje uvjete, a minimum će propisati Citigroup Global Market. U Vladi su im dali smjernice i konkretnu brojku ispod koje ne žele ići – 1,5 milijardi eura za navedenih 40 posto. Pitanje je sada zašto 40 posto. Komu treba samo 40 posto vlasništva, i to za visoku cijenu?

Možda to nešto znači s obzirom na to da grčka kompanija OTE već ima 20 posto vlasništva. Njih u kaosu koji vlada nije ni na kraj pameti da sudjeluje u ovoj priči, no OTE je u vlasništvu Deutsche Telekoma, glavnog kandidata za kupnju Telekoma Srbije, kojem je tih 40 posto posve dovoljno. Stoga je opravdano posumnjati da pravog natječaja neće ni biti, a potencijalni savjetnik za prodaju već surađuje s DT-om kao korporativni broker. Međutim, Vladi ništa nije sporno.

I prije nego što je premijer Cvetković najavio prodaju Telekoma, bilo je kontakata s DT-om. Onda se međutim govorilo da Srbija nije u takvoj krizi da mora prodavati najbolje što ima iako se znalo da nije baš tako. No Telekom se prodaje kako bi se zakrpile proračunske rupe, posebno zato što je prodaja tempirana malo više od godinu dana prije izbora. Naprotiv, priča se o stvaranju posebnog fonda u koji će se sliti novac od privatizacije, a u medijima se nevjerojatnom brzinom pojavila sva mreža puteva koji će se, navodno, graditi novcem od privatizacije.

Bivša ministrica telekomunikacija Aleksandra Smiljanić tvrdi da će nakon privatizacije novac samo odlaziti iz zemlje, poskupjet će usluge i otpuštat će se zaposleni. Slično misle i u Telekomovu sindikatu.

Deutsche Telekomu nije toliko stalo da kupi Telekom Srbiju, nego da ga ne kupi nitko drugi. Putem grčke kompanije OTE oni su već u toj kompaniji i pričekat će povoljan trenutak. Možda neće kupiti odjednom 40 posto, nego će malo-pomalo kao što su činili pri kupnji Telekoma u Hrvatskoj – rekao je Miroslav Joksimović, predsjednik Sindikata Telekoma Srbije. Joksimović također tvrdi da ne treba prodavati Telekom dok se ne otplati dug Citibanka za kredit od 630 milijuna eura.

Dosad je 20 posto tog zajma otplaćeno, a ostatak ćemo otplatiti za tri godine kad budemo imali veći prihod i dobit – kaže Joksimović dodajući da ne vidi nijedan razlog zašto bi Telekoma sada bio prodan.

Prva reakcija Nijemaca na 1,5 milijardi eura koliko država traži za Telekom nije bila pozitivna. Neslužbeno, DT bi za 40 posto Telekoma izdvojio 900-tinjak milijuna eura.