Hrvatsko zakonodavstvo nema baš nikakvih sankcija za one koji ostave tvrtku u blokadi i osnuju novu te tako prevare svoje vjerovnike. Prije pet godina ukinuta je odredba u Zakonu o sudskom registru kojom se barem donekle toj pojavi pokušavalo stati na kraj.
Praks je već godinama uhodana, a ogorčenost vjerovnika trenutačno golema. Naime, kad netko zapadne u poslovne teškoće s trgovačkim društvom koje je osnovao s temeljnim kapitalom od 20.000 kuna (iznos koji odmah može trošiti), navedene teškoće ‘riješi’ tako da osnuje novo društvo… i tako redom. Neki ‘poduzetnici’ imaju pet ili šest, čak i više ‘tvrtki’. Činjenica je da baš nema volje da se to na bilo koji način sankcionira i da nemaju nimalo stida koji se odluče za takvo rješenje. Da srama ima, ne bi se pod istim, odnosno minimalno promijenjenim imenom i najčešće uz razne dodatke na osnovni naziv ‘stare’ tvrtke osnivala društva s jednom zajedničkom karakteristikom – onaj tko njima vlada (izravno ili neizravno) ista je osoba. Tvrtke koje su prepuštene blokadi u pravilu nemaju imovine ili je ona pod hipotekom koja premašuje vrijednost založene nekretnine. Hipotekarni je vjerovnik često netko ‘u lancu’ i hipoteka služi samo da u eventualnom stečaju vjerovnici od nje ne bi imali nikakve koristi. Vjerovnik se, dakle, ne može nikako namiriti, a ‘vlasnik’ može mirno poslovati u ‘novoj tvrtki’ u koju je preusmjerio novac. Ako se sve to može, a može, tko je još tako lud da uredno posluje i podmiruje obveze?
Iako o svemu ovome sve znaju i ptice na grani, nema nikakve reakcije vlasti, posebno ne (barem ne na učinkovit način) tijela progona jer se na opisani način više ili manje očito varaju vjerovnici i to treba baš tako nazvati. U tom varanju, nažalost, pomagač i poticatelj je država, koja čak ni kada je sama vjerovnik (a glede poreznih obveza to je čest slučaj) ne radi ono što bi trebala kako bi se sama zaštitila. Zašto se onda čuditi što se državni proračun slabo puni?
Zna se kako su se kao sudionici u pravnom prometu prihvatile pravne osobe (a unutar njih na poslovnom planu kao glavna skupina trgovačka društva) kod kojih osnivači (vlasnici) i direktori ne odgovaraju za obveze te pravne osobe. To se dogodilo još u davna vremena u cijelom svijetu i nije nikakva, posebno ne hrvatska, izmišljotina. Da bi pravni promet tekao, logično je prihvatiti upravo tu podjelu odgovornosti jer, da nije tako, tko bi uopće želio biti direktor važnijega trgovačkog društva? Primjerice o društvima kao što su brodogradilišta i ne moramo govoriti jer bi to značilo da za plaću mora odgovarati za milijunske obveze.
