Nije tajna da guverner HNB-a Željko Rohatinski, kad je o vladajućoj ekonomskoj politici riječ, nije optimist. Još je nakon predstavljanja Programa gospodarskog oporavka upozorio da se državni rashodi moraju smanjiti tri postotna boda znatno prije 2020. i da što prije treba procijeniti neto učinak mjera na proračun i potrebu financiranja javnog sektora. Kako vrijeme odmiče, o gospodarskoj slici nema ništa bolje mišljenje – Vladinim ‘naporima’ unatoč. Ne tako davno rezignirano je zaključio da u krizi nismo ništa naučili i da se obrasci ponašanja ne mijenjaju. Možda je i zbog toga tražio da se njegovi odgovori u intervjuu – drukčiji, detaljni, stručniji, pomalo i programatski – ne krate. Lider nije imao ništa protiv toga.
-
Euro još tone. No mnogi analitičari tvrde da je njegov pad rješenje problema jer će to ojačati konkurentnost zemalja EU i oporaviti njihove ekonomije. Je li slab euro doista blagoslov za Uniju? – Nevjerojatno je da vlade zemalja eurozone i Europska središnja banka ne shvaćaju da deprecijacija eura povećava konkurentnost njihovih ekonomija i potiče gospodarski rast, nego ulažu stotine milijardi eura da bi otklonile uzroke slabljenja zajedničke valute. Oprostite na ovom sarkazmu, on je samo reakcija na vulgarno pojednostavnjenje problema kompleksnih odrednica i uloge tečaja u ekonomskom životu. Relativni pad vrijednosti novca ne ograničava se, naime, samo na njegovu funkciju platežnog sredstva i mjerila vrijednosti na tržištu međunarodno razmjene robe i usluga, nego obuhvaća sve njegove funkcije i odnosi se na sva tržišta, pri čemu su po svojoj veličini najvažnija financijska. Tako pad vrijednosti novca u pravilu izaziva relativnu promjenu svih ostalih cijena i smanjenje vrijednosti financijske imovine i raspoloživih dohodaka izraženih u jedinicama stranog novca. Odatle je deprecijacija tečaja, prije svega, posljedica slabosti neke ekonomije, a ne čarobni štapić koji će autonomno unaprijediti njezino funkcioniranje. Istina, u ovisnosti o cjenovnoj elastičnosti izvozne potražnje deprecijacija tečaja može u određenoj mjeri i u određenom razdoblju povećati tu potražnju, ali istodobno je prate povećanje troškova i dugoročni gubici na ostalim ekonomskim područjima, u pravilu veći od neto pozitivnih učinaka u izvozu. Kad ne bi tako bilo, zemlje bi jednostavno mogle neprestance pokušavati poboljšati međunarodnu konkurentnost ‘konkurentnim deprecijacijama’ svoje valute, a ne unutarnjim prilagodbama.
-
Dakle, naši se izvoznici ni dalje ne trebaju nadati omešavanju kune? – Umjesto da po ne znam koji put ponavljam naše argumente u prilog održanju stabilnosti tečaja, poslužit ću se najnovijim MMF-ovim analizama. Tako se u dokumentu ‘Vanjska konkurentnost i devizna ranjivost: koje su opcije ekonomsko politike?’, pripremljenom za nedavno održane konzultacije s Hrvatskom prema članku 4. Statuta MMF-a, analizira aktualna razina tečaja kune s pomoću tri standardne metode – ravnotežnog realnog tečaja, makroekonomsko ravnoteže i eksterne održivosti, pri čemu se rezultati dobiveni svakom od tih metoda donekle razlikuju. Prema prvoj metodi, zasnovanoj na deflacioniranju nominalnog tečaja potrošačkim cijenama, realni efektivni tečaj kune prema euru na razini je određenoj fundamentima, a prema ostalim dvjema metodama, utemeljenima na bilanci plaćanja i neto inozemnoj poziciji bankovnog sustava, on je realno precijenjen od pet do 11 posto.
-
To je i dalje manje od nekih hrvatskih prijedloga… – Istodobno se u dokumentu ističe visoka izloženost zemlje tečajnom riziku zbog velikog inozemnog duga, 95 posto BDP-a, zatim visokog stupnja financijske euriziranosti – 70 posto ukupnih kredita i 65 posto ukupnih depozita bankovnog sustava – te zbog visoke bilančne izloženosti nefinancijskog sektora – 120 posto BDP-a. S obzirom na to procjenjuje se da bi nominalna deprecijacija tečaja kune od 10 posto ponajprije značila neto troškovni udar na nefinancijski sektor hrvatske ekonomije na razini od sedam posto BDP-a, čemu treba dodati i znatne gubitke u bankovnom sektoru prema osnovi aktiviranja kreditnog rizika. Konačno, treba računati i s inflacijskim oporezivanjem dohodaka na temelju prelijevanja efekata deprecijacije na domaće cijene. Zbog svega toga ocjenjuje se da eksternu konkurentnost hrvatske ekonomije treba podržavati ponajprije mjerama poboljšanja poslovnog okruženja i povećanja profitabilnosti realnog sektora metodama ‘interne deprecijacije’ u sklopu politike dohodaka i fiskalne politike.
-
Teško je biti konkurentan ako su sve zemlje u okruženju devalvirale svoje valute. – Obično se ističe da se valutni tečaj u većini tih zemalja mogao deprecirati s manje kolateralnih posljedica za ukupnu ekonomiju nego što bi to bio slučaj u Hrvatskoj zbog nižeg stupnja euriziranosti njihovih financijskih sustava te djelomično i manje vanjske zaduženosti. To je nedvojbeno točno, ali ne odražava cjelinu problema. Izbijanje financijske krize s pratećim ograničenjima u međunarodnoj mobilnosti i cijeni kapitala uvelike je ugrozilo eksternu likvidnost pojedinih zemalja srednje i istočne Europe gdje je deficitima stvoren višak potražnje u odnosu na ponudu deviza najprije prouzročio snažne deprecijacijske pritiske na lokalnu valutu, a zatim i nužnost traženja MMF-ove financijske pomoći. Ta je pomoć bila uvjetovana rigoroznom kontrakcijom domaćih potražnji, pri čemu su provedene i neke monetarne mjere koje je HNB samostalno primjenjivao prijašnjih godina, a koje su tada izazivale sumnju i samog MMF-a. Međutim, upravo su te mjere omogućile bankovnom sustavu u Hrvatskoj formiranje rezervi likvidnosti čijim se otpuštanjem na početku krize održala stabilnost na deviznom tržištu i uvelike se ublažilo prenošenje učinka globalne krize na domaći financijski sustav. Tako je, naravno, ‘propuštena mogućnost’ prinudnog smanjenja deficit padom vrijednosti domaćih valuta, zbog čega se težište usklađivanja u cijelosti prebacilo na realni sektor i na ‘netečajne’ metode u čijem je izboru i intenzitetu primjene Hrvatska zadržala samostalnost. Možda to nekomu izgleda kao teži način, ali sve analize pokazuju da jedino on vodi dugoročno održivom rješenju problema. Konačno, nakon što se pod utjecajem MMF-ove financijske potpore i provedbe traženih mjera djelomično konsolidirala devizna pozicija pojedinih zemalja, tečaj njihovih valuta počeo je aprecirati.
-
No fiskalnu konsolidaciju obično prati deprecijacija, a mi se upravo fiskalno konsolidiramo. – Načelno, deprecijacija tečaja nacionalne valute i fiskalna konsolidacija djeluju u istom smjeru smanjujući domaću potražnju i uvoz, ali i dio proizvodnih troškova međunarodno razmjene robe i usluga izraženih u drugoj – apreciranoj – valuti. Međutim, način njihova djelovanja znatno se razlikuje i u ekonomskom i u političkom smislu. Deprecijacija, kao i inflacija, zapravo je prikriveni oblik oporezivanja čiji je intenzitet određen stupnjem neravnoteže na tržištu i koji pogađa dohotke i imovinu svih entiteta čije su neto obveze, odnosno rashodi, vezane uz drugu valutu, neovisno o tome kolik je njihov pojedinačni doprinos ili odgovornost za formiranje tih neravnoteža. Dakle, deprecijacijom se dio pokrića tih neravnoteža ‘socijalizira’, potencijalno u korist onih entiteta čija su neto potraživanja (prihodi) vezana uz drugu valutu. Pretpostavka je da će ih takvo porezno prelijevanje potaknuti da ulože više napora u ostvarivanju tih prihoda i/ili da će im omogućiti da smanje cijenu svojih proizvoda izraženu u drugoj valuti i tako postanu konkurentniji na tržištu. Nasuprot tomu fiskalna konsolidacija ili politika dohodaka i domaća potražnje u širem smislu polazi od identifikacije primarnih uzroka neravnoteža i nastoji otkloniti njihove domaće izvore, odnosno, popularno rečeno, usklađivati domaću potražnju s ponudom pri dugoročno održivoj razini (ne)ravnoteže.
-
Ali taj proces traje i nije baš popularan. – Naravno da je takav pristup identifikaciji problema politički osjetljiv i pretpostavlja konsenzus različitih interesnih skupina, koji nije uvijek lako postići, zbog čega se deprecijacija tečaja katkad čini prihvatljivijim rješenjem bez…
-
Sve se manje vjeruje Vladinu Programu oporavka. Je li on dovoljan za nužan zaokret? – S naglaskom na fiskalnu konsolidaciju, koja inicijalno podrazumijeva smanjenje troškova i povećanje efikasnosti javnog sektora, a zatim i smanjenje porezne presije, odgovarajuću politiku dohodaka i strukturne politike – sve u funkciji povećanja konkurentnosti i smanjenja vanjskih neravnoteža – Program gospodarskog oporavka usmjeren je na ključne ekonomske probleme zemlje i takav može biti osnova za početak zaokreta u politici razvoja. Hoće li on to stvarno postati, ovisi, naravno, o njegovoj budućoj razradi, konkretnoj i operacionalizaciji pojedinih mjera te rokovima i načinima njihove provedbe. Već je sada vidljivo da to neće biti politički i socijalno lagan zadatak iako se prema prvim naznakama čini da će najavljena fiskalna konsolidacija u praksi biti relativno spora. Pitanje je i hoće li biti dovoljna, posebno u uvjetima nastavka smanjivanja proračunskih prihoda uz rast proračunskih rashoda u prvom mjesecima ove godine.
-
Dio se programa odnosi i na pomoć građevinskog sektora, dakle jednom od balona koji je krizu produbio. Ima li to smisla? – Do izbijanja krize građevinarstvo je, rastući prema prosječnoj godišnjoj stopi od oko osam posto, uz financijske usluge bilo najpropulzivnija djelatnost. Rezultat je to velikih državnih investicija u infrastrukturu, ekspanzije stambenih kredita podržanih različitim potporama, priljeva inozemnog kapitala, ali i percepcije da su ulaganja u nekretnine vrlo atraktivni oblik štednje s visokom sigurnošću i visokim prinom. Tako se stvarao balon koji se s početkom krize i padom potražnje naglo počeo ispuhivati. Dakle, slična situacija kakva je u 90-ima vladala najprije u skandinavskim zemljama, a zatim i na Dalekom istoku, te koja danas potresa i neke zemlje Europske unije. Padom potražnje ostaju neprodani već sagrađeni objekti i zaustavlja se gradnja u tijeku, čime se zamrzava kapital investitora i znatno otežava povrat bankovnih kredita, a s usporavanjem državnih investicija smanjuje se i zaposlenost u građevinarstvu. Sve to, logično, rezultira pritiscima s više strana na Vladu da pronađe odgovarajuća rješenja. Međutim, u uvjetima ograničenih financijskih mogućnosti, u kontekstu svega navedenog, nema nikakva opravdanja da djelatnost građevinarstva dobije privilegiran položaj u odnosu na druge djelatnosti, posebno one koje su itekako važne za ublažavanje temeljnog ekonomskog problema – neravnoteže u odnosima s inozemstvom.
