HFP treba preuzimati nekretnine tvrtki koje duguju državi

Gospodarske mjere moraju odlučivanje države svesti na automatizam ili samo kontrolnu funkciju. Naime, danas je nekompetentnost vlasti kombinirana s korupcijom prerasla u nesposobnost izvršne vlasti da upravlja državom.

Prema podacima HGK, hrvatsko je gospodarstvo upravo nadmašilo rekordnu razinu nelikvidnosti iz 1999. i dosegnulo gotovo 29 milijardi kuna. S više od 72.000 zaposlenih koji ne primaju plaće i nemaju zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Godine 1999. iznos neplaćanja bio je 28,6 milijardi, ali sa 165.000 ljudi bez plaća uz evidentirane nezaposlene. Budući da ciklus zaustavljanja plaćanja u gospodarstvu ima jasan redoslijed, prvo dobavljači, na drugome mjestu banke ako je dug dovoljno velik da zbog sebe pokušaju refinancirati kredite, treća država i četvrta zaposleni, činjenica da je porast ljudi koji ne primaju plaće samo u proteklom mjesecu bio veći od cijele protekle godine govori da ulazimo u fazu potpune blokade sustava.

Račanova koalicija Vlada svojim je mjerama u kratkom roku eliminirala nelikvidnost i svela broj ljudi koji ne primaju plaće na 25 posto. Najvažnija mjera svakako je bila isplata dospjelih obveza države uz prijeboj i reprogram potraživanja. Istodobno je uvedena stroga disciplina u plaćanjima i troškovima države uz snažno poticanje investicijskog ciklusa i gospodarskog rasta. To je omogućilo HDZ-ovoj Vladi preuzimanje vlasti uz nula obveza po dospjelim računima plus 2 milijarde neisplaćenih dividendi državi iz HT-a u situaciji kontinuiranog snažnog rasta BDP-a. Provedeno je i čišćenje portfelja već propalih tvrtki uz osposobljavanje onih na izdisaju za povratka u gospodarski život.

Što se sada događa: nakon dramatičnog pada BDP-a u 2009. i nastavka pada i zaustavljanja gospodarske aktivnosti Vlada neselektivno zaustavlja ulaganja i djelomično smanjuje nagomilane dospjele obveze. Uza zaustavljanje opasno neodgovornih investicija koje ne omogućuju povrat, npr. Pelješkog mosta, zaustavljen je i ulaganja koja upravo traže snažno povećanje kakvo je, primjerice, financiranje priprema i izrade svih faza projekata nužnih za apliciranje kod europskih fondova ili kao ponuda na tržištu kapitala kakve su, primjerice, ulaganja u izradu dokumentacije za željeznice ili energetske projekte. Smanjenje zaduženja na kapitalnim investicijama kao najveći uteg Vladi ostavlja zdravstvo s 3 milijarde i još toliko obveza po drugim osnovama.

Na prvi pogled paradoksno, i nakon gotovo prepovoljenog dospjelog duga Vlade – nelikvidnost raste, a broj zaposlenih bez plaća drastično je porastao. Očito je da Vlada uz hitno donošenje odluka koje će potaknuti gospodarstvo, kakva je primjerice svedenje PDV-a u turizmu na razinu PDV-a susjednih zemalja, reprogram kredita kod HBOR-a sa 7 na 15 godina i sl., istodobno mora djelovati i sljedećim mjerama:

1. platiti preostalih 6 milijardi dospjelih dugova bez pozivanja na pogreške u kompjutoru,

2. odmah prihvatiti novi zakon o obvezi izdavanja garancije za plaćanje u ugovorenom roku kada je javni sektor investitor,

3. donijeti zakon s jednogodišnjim rokom važenja o naplati dospjelih potraživanja države s automatizmom mogućeg počeka za sve porezne obveze proizvodnog sektora, obvezu plaćanja po ovjeri situacije u građevinarstvu te reprogram kao i popuste do razine obračunate kamate u slučaju jednokratnih uplata,

4. ovlastiti Fond za privatizaciju da uz isplatu 70% cijene preuzima u vlasništvo nekretnine tvrtki s obvezama prema državi. To treba učiniti na podlozi proširene procjene dviju službi rizika odabranih među deset najvećih hrvatskih banaka, a tvrtkama ostaviti mogućnost da u roku od tri godine izvrše reotkup.

Uz to, nužno je napokon osposobiti modele A i B koje smo prije predlagali i realizirati model C koji predviđa ulazak u vlasništvo države nad dijelom dionica tvrtki s obvezama prema državi kao i fondove uz državni udjel.

Te mjere moraju odlučivanje države svesti na automatizam ili samo kontrolnu funkciju. Naime, danas je ključni problem što je nekompetentnost vlasti kombinirana s hipertrofiranom korupcijom prerasla u nesposobnost izvršne vlasti da upravlja državom. Tomu treba dodati i panični strah od preuzimanja odgovornosti i donošenja odluka nakon serije optužbi. Stoga je korisno uključiti i predstavnike oporbe u kontrolne mehanizme kako bi se omogućio pomak iz faze koju je guverner Rohatinski nazvao „dotaknutim dnom krize i stagnacijom“, a koja bi se mogla usporediti i s padom na dno bunara na kojem nema kisika i u kojem će se gospodarstvo, ako mu se ne omogući njegov dotok, ubrzano gušiti.