Desetak najvećih bere vrhnje, ostalih tristo propada

Gospodarska kriza dovela je na rub propasti 300 javnobilježničkih uređa. U samo desetak uređa posao i dalje cvate kao da krize nema – prihodi su im od dva ili tri milijuna kuna na godinu. To je izazvalo zavist i sumnjičenje zbog korupcije među javnim bilježnicima. Hrvatska javnobilježnička komora dostavila je Ministarstvu pravosuđa i prijedlog izmjena Ovršnog zakona prema kojemu bi se ovrhe na temelju vjerodostojnih isprava ubuduće dostavljale Komori, a iz Komore ravnomjerno svim javnim bilježnicima, abecednim redom i prema sjedištu ovršenika.

Prema podacima Hrvatske javnobilježničke komore broj usluga javnih bilježnika lani je u odnosu na prethodnu godinu, 2008., pao 40 posto, a u prvih pet mjeseci ove godine zabilježen je pad od dodatnih 50 posto. Prepolovio se broj solemnizacija, ovjera raznih ugovora o kreditima, ovjera potpisa, a bilježnike osobito zabrinjava pad broja donedavno najbolje plaćenih usluga koje su pružali trgovačkim društvima. Danas trgovačka društva zbog besparice izbjegavaju mnoge aktivnosti i koriste se samo nužnim bilježničkim uslugama ili se uopće ne koriste, kršeći tako i propise. Iznimka su tzv. veliki ovrhovoditelji s mnogo ovrha na temelju vjerodostojnih isprava.

Sve do prije tri godine javni bilježnici poslovali su dobro, a i perspektiva im je bila dobra jer im je od 2007. nadležnost proširena i na ovrhe na temelju vjerodostojnih isprava (razne prisilne naplate zapljenom novca na računima građana zbog duga za vodu, plin, struju, TV pretplatu, stambenu pričuvu i ostale komunalne usluge).

Samo se u Zagrebu na godinu provede otprilike 120 tisuća ovrha na temelju vjerodostojnih isprava. Od ukupno 310 javnobilježničkih uređa u Hrvatskoj u Zagrebu ih radi 70-ak, a samo ih je sedam ili osam prikupilo velike zagrebačke ovrhovoditelje, primjerice Zagrebparking, HRT, HEP, HZZO (dopunsko osiguranje), Plinaru, Čistoču itd. Tih sedam ili osam uređa ima 20 tisuća predmeta na godinu i godišnji prihod od otprilike dva ili tri milijuna kuna.

Prema informacijama do kojih smo mogli doći (pre)više predmeta unatoč krizi imaju zagrebački javni bilježnici: Stipe Šaškor iz Petrinjske ulice, Iva Dujmović iz Jurišićeva ulice, Ljiljana Herceg Miličević iz Đordićeva ulice, Anica Hukelj iz Mrazovićeva ulice, Iva Hanžeković-Živković i Lada Škaričić-Sinčić iz Gajeve ulice (za jednički javnobilježnički ured), Željka Maroslavac iz Aveniji Dubrovnik i Ivan Maleković iz Velike Gorice (ujedno predsjednik Hrvatske javnobilježničke komore). Pitali smo u javnobilježničkim uredima s više predmeta kako to da imaju znatno više usluga od ostalih 300-tinjak ureda. Poznavatelji su nam rekli da pametni bilježnici na to pitanje uopće neće odgovoriti. I zbila, stigao nam je odgovor samo iz zajedničkog ureda javnih bilježnika Ive Hanžeković-Živković i Lade Škaričić-Sinčić u kojemu se zapravo izbjeglo odgovoriti na pitanje: ‘Kao članovi Komore nemamo zakonske osnove odgovarati na pojedinačne upite, već u ime Komore to ovlaštenje ima samo predsjednik Komore ili po njemu ovlaštena osoba. Ovaj odgovor šaljemo po odobrenju predsjednika Komore.’

No pitali smo i u Javnobilježničkoj komori, a odgovorila nam je Gordana Hanžek, tajnica Hrvatske javnobilježničke komore, i to ‘p. o. predsjednika Komore’ (biljege nismo trebali platiti).

U odgovoru ‘p. o. predsjednika Komore’ naglašava se: ‘Bilježi se pad u svim vrstama usluga osim u povjerenim poslovima. Najveći pad usluga bilježe postupci solemnizacije ugovora o bankarskim kreditima zbog općeg manjeg plasmana banaka, izrade javnobilježničkih akata kao i registracije trgovačkih društava.’

Na pitanje je li točno da veliki sustavi poput Zagrebačkog holdinga, HEP-a, HRT-a i drugih rade suprotno propisima o javnoj nabavi, svaki sa svojim javnim bilježnicama, zbog čega je desetak javnobilježničkih ureda pretrpelo poslom i kasni u otpravi predmeta dok ostalih 300-injak ureda nema posla, odgovorio nam je tajnik Komore, ‘p. o. predsjednika Komore’: ‘Javnobilježnička služba jest javna služba i javni bilježnici kao nositelji javnih ovlasti ne zaključuju ugovore po Zakonu o javnoj nabavi s obzirom na to da im je nagrada propisana posebnim zakonom. Ovrhovoditelj sukladno Ovršnom zakonu može sam odabrati kojem javnom bilježniku podnosi prijedlog za ovrhu.’

Pitali smo i je li Javnobilježnička komora dostavila prijedlog izmjena Ovršnog zakona prema kojemu bi se ovrhe na temelju vjerodostojnih isprava slale Komori i iz Komore abecednim redom svim bilježnicima ravnomjerno. U odgovoru ‘p. o. predsjednika Komore’ odgovoreno je: ‘Komora je dala prijedlog putem svojih predstavnika u radnoj grupi pri Ministarstvu pravosuđa za elektroničku raspodjelu predmeta prema mjesnoj nadležnosti za ovršenika.’

Iz odgovora tajnika Komore Gordane Hanžek ‘p. o. predsjednika Komore’ doznali smo i da predmeti zbog afere s imenovanjem javnih bilježnika ‘ispod stola’ iz 2008. i dalje leže u ladicama Upravnog suda. I na kraju je Gordana Hanžek ‘p. o. predsjednika Komore’ odgovorila i da nam ne može reći ništa o povlaštenim javnim bilježnicima koji na temelju ‘povjerenih poslova’ (od velikih ovrhovoditelja kao Zagrebparkinga, HRT-a i drugih) imaju previše predmeta jer ‘Komora je u zakonskoj obvezi svake godine dostavljati zbirne statističke podatke Ministarstvu pravosuđa, a nema zakonske osnove dostavljati pojedinačne podatke’.

Unatoč tomu što Komora nema ‘zakonske obveze dostavljati pojedinačne podatke’, objavili smo listu zagrebačkih povlaštenih bilježnika s dodatkom velikogoričkog Ivana Malekovića, ujedno predsjednika Komore koji je ovlastio Gordanu Hanžek da nam odgovori na pitanja.

Zbog neravnomjerne raspodjele poslova ovrha na temelju vjerodostojnih isprava kasni otpravila predmeta jer jedan javni bilježnik ne može stići na vrijeme otpraviti 20 ili 30 tisuća naloga na godinu. A katkad nastane takva gužva u pojedinim javnobilježničkim uredima da moraju honorarno zaposliti i studente, pa raste broj i pogrešaka i zakonski dvojbenih otpravaka. Stranke, međutim, često ne uočavaju pogreške i plaćaju i ono što zakonski možda ne bi trebalo. Jednostavno, stranke ne znaju ima li netko pravo na ovaj ili onaj trošak, zato ljudi svašta plaćaju a da to možda nisu morali.

Recimo, za mnogo ovrha za vodoprivrednu naknadu umjesto potpisa upotrijebi se faksimil, a potpis bi morao biti originalan, kao i kod tužbe. Neki bilježnici napišu i trošak sastavljanja prijedloga ovrhe od 50 kuna, a to zakonski ne mogu jer nisu odvjetnici. Bilježnici mogu samo obračunati troškove kopiranja, dostave i sl., ali ne mogu trošak sastavljanja prijedloga ovrhe isprave.

Hrvatska javnobilježnička komora predložila je izmjenu Ovršnog zakona prema kojima sudovi i ovrhovoditelji više ne bi raspoređivali bilježnike izravno ovrhe predmete na temelju vjerodostojnih isprava, nego bi se ti predmeti dostavljali Bilježničkoj komori, a Komora prema sjedištu ovršenika i abecednim redom javnim bilježnicima, tako da bi svi ravnomjerno dobili i te predmete. Takav bi način podjele ovrha na temelju vjerodostojnih isprava konkretno u Zagrebu značio da bi umjesto da nekoliko bilježnika dijeli sve te predmete svaki od 70-ak bilježnika dobio otprilike tisuću predmeta na godinu.

Sada stranke zbog nepotrebnog kašnjenja otpravka katkad moraju zbog duga od samo 200 ili 300 kuna platiti visoke kamate. Bilježnici s (pre)više predmeta to ne mogu otpremiti na vrijeme, a u uredima bez posla sve što dođe otpremi se isti dan. A od tih pak bilježnika s mnogo ovrha ljudi dobivaju račune sa šest do osam mjeseci zakašnjenja i nemalim kamatama.

Početkom 2008. izbila je afera s imenovanjem javnih bilježnika. Od 66 prijedloga Komore prihvaćeno je samo 28, a u Slavonskom Brodu novim je javnim bilježnikom Ministarstvo pravosuđa imenovalo osobu koja čak nije ispunila ni formalne uvjete, pa se rješenje o imenovanju moralo odmah poništiti.

Afera je izbila zbog toga što većina imenovanih kandidata s početka 2008. dotad nije radila u javnom bilježništvu, nego je dolazila iz Ureda za nacionalnu sigurnost ili Zagrebačke banke te drugih ‘nebilježničkih’ institucija s u pravilu manje staža od kandidata koji su dotad radili u bilježničkim uredima kao savjetnici i prisjednici.

Zbog toga su oštećeni tužili Ministarstvo pravosuđa Upravnom sudu, ali ti predmeti do danas leže u ladicama tog suda, poznatog po tome da suprotno Konvenciji EU o temeljnim ljudskim pravima odlučuje na tajnim sjednicama bez usmene kontradiktorne rasprave pristrano, u korist države, a na štetu građana.