Hrvatsku tek očekuje rizik prelijevanja prave globalne krize

Treba napustiti neodrživu ekonomsku politiku i potrošeni model. Te negativnosti očituju se u problemima unutarnje i vanjske neravnoteže.

Program gospodarskog oporavka, donesen prije dva i pol mjeseca i koji je dobio potpore i kritike MMF-a, nažalost, ne daje rezultate. Naime, ekonomski pokazatelji u negativnim su trendu. Drugo tromjesečje može označiti stanovito poboljšanje, ali kao rezultat sezonskih fluktuacija, a ne programa, te je ukupna 2010. upitna. Potrebno je napustiti (do)sadašnju neodrživu ekonomsku politiku odnosno napustiti potrošeni model, što je dovoljno sagledati kroz probleme unutarnje i vanjske neravnoteže.

U razdoblju od 2000. do 2009. bruto vanjsko zaduženje (unutarnja neravnoteža) iznosilo je 78,4 milijarde eura, što je oko dva godišnja BDP-a. Samo u 2009. godini bruto vanjski dug povećan je 11,7 milijardi eura, a BDP je nominalno pao 2,7%. Slično će biti i 2010. Dakle, paradigma rasta temeljenog na ino-dugu/inokapitalu doživjela je kolaps. U razdoblju 2000.-2009. kumulativni deficit na tekućem računu bilance plaćanja (vanjska neravnoteža), odnosno nedostatak domaćeg štednje za financiranje investicije (S>I), iznosio je 25,1 milijardu eura, a istodobno je kumulativni prirast BDP-a iznosio 23,7 milijardi eura. U idućem razdoblju sve će veći biti udjel kamata u odljevu dohotka. Ovomu bi trebalo dodati nisku zaposlenost, velik pad industrijske proizvodnje, no navedeno je dovoljno za suštinsku promjenu ekonomske politike.

Međutim, ekonomska politika ustrajava u tome da je uzrok hrvatske krize preljevanje inokrize na domaća gospodarstvo. Polazeći od tog pristupa, valja upozoriti na to da protagonisti laisez-fairea napuštaju tu politiku. PIGS (Portugal, Irska, Grčka i Španjolska), za sada najviše Grčka, smatra se uzrokom financijske i ukupne krize EU/eurozone. Zatim je, pod snažnim pritiskom Njemačke i Francuske, donesen program u visini 750 milijardi eura, koji nema pravne osnove, a čak je dana mogućnost da Europska središnja banka može otkupljivati državne (i privatne) obveznice, što je također protuzakonito. No državni dug zemalja PIGS-a, koji iznosi 1,5 bilijuna eura, povećao je izloženost banaka, prije svih njemačkih (465 milijardi eura) i francuskih (493 milijarde eura). Dakle, sve članice eurozone spašavaju privatne banke iz ovih dviju zemalja. K tome Njemačka je donijela program štednje u iznosu od 82 milijarde eura te traži da druge članice EU slijede takvu politiku, a SAD se suprotstavlja. U zamršenoj situaciji neki već dijele EU na ‘prihvatljiviji’ sjever i ‘odbačeni’ jug. S druge strane, prošli je mjesec prodaja kuća u SAD-u doživjela kolaps (najniži obujam od 1963.).

Globalna ekonomija, prije svih EU te SAD, na dramatičnoj je prekretnici djelovanja krize. Njemačka ekonomski, a zatim (geo)ekonomski/politički jača te nastoji pratiti Kinu, Indiju i Rusiju, što drugi (u EU) gledaju sa zabrinutošću i/ili zavišću. Najrazvijenije su zemlje svijeta u dužnjoj krizi – državni dug G7 dosegnuo je 120% BDP-a te se ne zna prijeti li deflacija ili inflacija. Nobelovac Paul Krugman dramatično podsjeća na 1930-te, protiv se (pre)ranim programima štednje te ističe da nije izlazak iz krize ako raste nezaposlenost. Zapad, koji predvode SAD i EU, napušta rješenja iz Velike depresije i teorijski pristup temelji na mladom Keynesu, koji je 1929. tvrdio da fiskalni poticaji ne pomažu rastu, a ujedno je kriza sustava tabu-tema. Istok, koji predvodi Kina, ima pak povijesno najviše stope rasta i sve glasnije tvrdi da je sustav uzrok krize. Zatim summit G20 u Torontu – nema dogovora o globalnoj krizi i svatko će opet raditi po svome.

Hrvatsku tek očekuje rizik preljevanja inokrize, što treba prihvatiti krajnje ozbiljno i/ili dramatično, to više jer Hrvatska nema zaštitu članice EU. Okolnosti zahtijevaju da Hrvatska treba održivu ekonomsku politiku, temeljenu na osnovnom postulatu da postupno, počevši od prve promjene proračuna, nacionalna štednja bude veća od investicija (S>I) uz sljedeći okvir: a) rast BDP-a, b) povećanje zaposlenosti kao preduvjet politike, b) povećanje konkurentnosti kao moto, c) investicije u tradable sektor, d) rast produktivnosti (fizičkog i ljudskog) kapitala te tehnološki progres, e) sustavno uvođenje inovacija kao novi sadržaj, f) promjena relativnih cijena, g) odgovarajuća politika dohodaka, h) kombinacija efikasnosti investicija i realne kamatne stope bitan element razvoja, i) odgovarajuća uloga monetarne politike te j) moguća međunarodna kooperativnost hrvatskih kompanija. Na kraju socijalna odgovornost države i kompanija u gornjem okviru ekonomske politike (već prijašnji prijedlog autora ove kolumne) sada ima i potporu velikog broja građana koji su poduprli referendum o Zakonu o radu.