JÉRÔME KERVIEL

Skandal je otkriven u siječnju 2008., no suđenje Kervielu počelo je tek osmog lipnja ove godine. Službeno je optužen za ilegalan pristup računalima, zloporabu povjerenja i krivotvorenje. Riječ je o prevarantskim transakcijama na kojima je Société Générale izgubio 4,9 milijardi eura. ‘Mirnog Francuza’ čeka do pet godina zatvora, do 375 tisuća eura kazne i plaćanje odštete do 4,9 milijardi eura. Početkom lipnja napokon je počelo suđenje Jérômeu Kervielu, financijskom trgovcu koji je francuskog diva Société Générale vlastoručno gotovo bacio na koljena igrajući se na financijskom tržištu. Kerviel je jedan od rijetkih bankara koji su se našli na sudu zbog praksi koje su i dovele do tunela u kojem se svijet još nalazi. Naravno, protagonist ove priče daleko je od jednostavnog, individualnog primjera, on je utjecao na modernog kapitalizma u rukama financijskih institucija koje su ga pretvorile u kasino u kojem se ne zna tko pije, ali kako se ispostavilo, zna se tko plaća. Jérôme, onaj tihi, neprimjetni mladić za kojeg susjedi nikada ne bi rekli, izvrstan je primjer kulture kojom se ta industrija opasnih namjera vodi već dugo vremena. U pitanju je jedan mirni Francuz.

Skandal je otkriven u siječnju 2008., no čini se da ni francusko pravosuđe nije najbrže na svijetu, pa je suđenje počelo tek osmog lipnja ove godine. Kerviel je službeno optužen za ilegalan pristup računalima, zloporabu povjerenja i krivotvorenje, a riječ je o prevarantskim transakcijama na kojima je banka izgubila 4,9 milijardi eura. Jérôme se malo zanio počevši se ponašati kao da brojevi kojima se igra na ekranu i nisu stvarni, odnosno kao da je riječ o zgodnoj računalnoj igrici u kojoj se konstantno kladiš na neke rezultate, što zapravo i nije daleko od istine. Slučaj donekle podsjeća na nedavni skandal u Americi u kojem je još jedan Francuz, Fabrice Tourre, bankar Goldman Sachs, svjesno uvaljivao klijentima smeće od derivata na kojima su oni izgubili, ali banka zaradila. Goldman se pokazao znatno lukavijom bankom, oni su za razliku od Sociétéa unaprijed namjestili kladionicu.

Poveznica dvaju slučajeva jesu stajalište banke i činjenica da su Čudesni Fab, kako se Fabrice u svom Gordon Gekko ‘zanosu’ nazvao, i Kerviel obojica bili naivčine dovoljno blesave da pretjeraju u svojoj fantaziji, pa su izvršno poslužili kao žrtvena ja-njad ponuđena bijesnoj rulji radi kompenzacija za proživljene boli. Obje su banke izjavile kako nisu imale pojma o epskim muljažama njihovih tihih zaposlenika i bile su frapirane, što više zagađene, kada su napokon doznale za njihove skrivene poslije. Teško je u to povjerovati, još teže dokazati suprotno. Kerviel je u kratkom roku uspio napisati i knjigu, izdanu u svibnju ove godine, u kojoj tvrdi da je banka sve znala i da su to svi radili, a imajući u vidu sve što se dosad doznalo o praksama u ovoj hit-igrici, čovjek vrlo vjerojatno ima pravo. Kao što vjerojatno ima pravo kada kaže da ih nije uopće bilo briga sve dok se činilo da mali tvrtki donosi kamione novca.

Njegov je jedini krimen bio to što se malo zaboravio i otišao predaleko u svojoj virtualnoj stvarnosti. Dapače, tijekom istrage pokazalo se da je Jérôme na lageru imao ukupno 50 milijardi eura neosiguranih pozicija, čije je raspletanje na kraju banku stajalo pet milijardi eura. Gledajući času kao polupunu, banka je prošla dobro jer bi u trenutku najnižeg tržišta u ožujku prošle godine izgubili 30 milijardi eura, a da su se problematičnih pozicija išli rješavati na vrhuncu tržišta, izgubili bi samo 1,5 milijardi eura manje od konačnog iznosa. Tajnog nije bio najbolji, ali moglo je biti i puno gore, objasnio je Maxime Kahn, čovjek koji je bio zadužen da raspleće Kervielovo klupko, odgovarajući na sudu na tezu optuženog da se banka uspuničila i prebrzo odlučila probati anulirati pozicije.

Šefovi u oba slučaja besprijekorno su odigrali svoje uloge tvrdeći kako nisu mogli ni zamisliti što se događalo u njihovoj tvrtki, Lloyd Blankfein pred senatskim odborom, Daniel Bouton, sada već bivši predsjednik i izvršni Société Généralea na francuskom sudu. Bouton je u prvi mah odbio naći se u istoj sobi s ‘terroristom’, no na inzistiranje suda 23. lipnja ipak se pojavio na svjedočenju tijekom kojeg je izjavio i da njemu i svima drugima Kerviel duguje objašnjenje zašto je to učinio. I da, zaista, zašto itko to radi u bankama? Kompleksno pitanje koje zasigurno zahtijeva temeljitu analizu ljudske psihe. Ili ipak ne. Riječ je o kulturi bezobzirnosti i pohlepe pažljivoj kreiranoj u korist financijske industrije kojoj se u jednom trenutku učinilo zgodnim svoje ‘zanemarive’ zarade od klasičnog bankarskog poslovanja podebljati maštvitim proizvodima koji su baratali jednako maštvitim novcem. I kako ne vjerovati simpatičnom djedici Boutonu kada je na svjedočenju gotovo zaplakao? Vidjelo se da je iskreno pogođen izdajom.

Kerviela u slučaju osude očekuje do pet godina zatvora, do 375 tisuća eura kazne i plaćanje odštete do 4,9 milijardi eura koliko je na kraju i prokockao pogađajući financijsku prognozu. Bit onoga što je napravio jest u prelaženju limita koji je imao za trgovanje i posljedično računalno namještanje i lažiranje podataka kako bi to prikrio.

Kervielovi šefovi navodno su bili toliko nesvesni onoga što se događa da čak ni nakon prve revizije njegova poslovanja nisu uspjeli shvatiti što je Kerviel napravio. Cordelle i Rouyere opisali su odjel kao vrlo ‘mlad’, što je isto znakovita informacija. ‘Mlado’ je jedna od onih riječi koja se stalno pojavljuje u ovim slučajevima. Gladni klinici željni brze i astro-nomske zarade, tako kondicionirani vrlim novim svijetom, precizno opisanim u kultnom filmu Olivera Stonea ‘Wall Street’. Šefovima to ne da nije smetalo, dapače, bila je presudna osobina za zgrtanje novca, poštovano.

Sam Kerviel u knjizi tvrdi sljedeće: ‘Metode koje sam primjenjivao nisam izmislio ja. Upotrebljavali su ih po svuda iako vjerojatno ne toliko. Zašto me nakon službenih uzbuna koje su stizale mojim nadređenima nisu pokušali zaustaviti? Bilo je niz signal da nisam market-maker (koji zarađuje male iznose na opreznim transakcijama), nego spekulant’. Nadalje, Kerviel kaže kako je predavao redovita tjedna izvješća nadređenima i kako se iz njegove slobodne uporabe blagajne moglo u svakom trenutku vidjeti da radi izvan utvrđenih limita i pravila. Iz blagajne je pozajmljivao novac da se pokrije kada je tržište padalo, a vraćao bi ga uz kamatu kada je na transakcijama zaradivao. Nitko na to nije reagirao, izjavio je Kerviel. Zato i njegova tvrdnja da bi gubitak vratio samo da mu je bilo dopušteno da nastavi raditi uopće nije blesava koliko je šokantna sličnost cijelog procesa s onime što radi degenerični kockar. I to je, naime, bit cijelog sustava trgovanja financijskim proizvodima – kockarnica u kojoj se tuđim novcem, dopunjenim novcem koji i ne postoji, igraju kockari na na.

Kervielov stil života, posve u okviru plaće koju je dobivao (oko četiri tisuće eura na mjesec uz bonus od 60 tisuća), jasno potvrđuje da je u materijalnom smislu bio viša srednja klasa. Njemu je jednostavno bilo do igranja, dobitak s tim nije imao previše veze, stvar je bila u strasti igre.

Kako sve djeluje kao film, sudac Dominique Pauthe uklopio se u melodramatski ambijent upitavši optuženog na početku suđenja tko je on. Odgovor na to pitanje zanimljiv je koliko i sve ostalo u ovom slučaju. Jérôme Kerviel francuski je Ivica Kičmanović, nadaren seljak iz Bretanje, točnije mjesta Pont-l-Abbéa, gdje je odrastao u obitelji frizerke i kovača. Nakon prvostupničkog studija financija u Nantesu diplomirao je 2000. na Sveučilištu Lumiere u Lyonu uz specijalizaciju na području organizacije i kontrole financijskih tržišta. Taj program, oformljen 90-ih s pomoću velikih banaka, za cilj je imao pripremiti polaznike za mjesta ‘back-office’ u trgovačkim odjelima financijskih institucija. Njegova nekadašnja profesorica Gisele Reynaud poslije će se prisjetiti kako je bila riječ o jednom posve običnom momku koji se ničim nije previše isticao. Kerviel se netom nakon stjecanja službenog obrazovanja iste te 2000. godine pridružio Société Généraleu u odjelu za nadzor financijskog poslovanja, a pet godina poslije bio je promaknut u odjel za financijske proizvode Delta One u Parizu, na mjesto nižeg trgovca. Ostatak priče dobro je poznat. Sljedeće godine zaradio je 50-ak tisuća eura uz 60 tisuća bonusa, no već je za 2007. Kerviel očekivao znatno izdašnji bonus od 600 tisuća eura, a dobio bi zasigurno barem polovicu iznosa da u međuvremenu nije banku stajao pet milijardi eura. Prema navodima banke, sa svojom je prljavom rabotom počeo vrlo brzo nakon što je stigao, već negdje potkraj 2006. i početkom 2007., no ti su iznosi bili maleni. Jasno, s vremenom su iznosi i frekventnost sumnjivih transakcija počeli rasti, a na kraju su dosegnuli 50 milijardi eura, više nego ukupna tržišna vrijednost cijele banke.

Stvar izgleda nekako ovako. Banka je kuća koja kreira igru i potiče kockare da se u njezinim okvirima klade, no ljudi koji stavljaju oklade nisu vlasnici novca, oni su od kuće unajmljeni kockari koji za ulog rabe novac ljudi koji uopće nisu u kasinu, ali su uvjereni da će ostvariti dobitak. Nekad da, nekad ne, ali na kraju kuća uvijek pobijedi, ovako ili onako. U nekom trenutku ni to nije dovoljno kući pa se počinje kladiti i vlastitim novcem, a to je trenutak koji prije ili poslije vodi u raspad sustava, kakav se i dogodio. Baš je zato takozvano Volckerovo pravilo (prema bivšem šefu Feda Paulu Volckeru) koje se pokušava uvesti u novu financijsku regulativu u Americi ključno, iako u širem spektru stvari neće promijeniti bit problema. Prema tom pravilu, bankama bi se zabranilo trgovanje u vlastito ime, odnosno vlastitim kapitalom, što je samo zakrpa na cijeli nakaradni sustav. Zamišljeno je da bi tako barem kuća ostala cijela ako bi već vlasnici uloga izgubili oklade. Brojevi koji se spominju u kontekstu Kervielovih naknada također su zanimljivi jer sugeriraju, stavljeni u odnos s novcem koji ti ljudi navodno zarade banci, zaprepašćujući skrtost banaka ako se ima u vidu kolikim iznosima barataju na dnevnoj bazi. I ti su iznosi tema za sebe. To da je jedan vojnik srednjeg ranga mogao napumpati transakcije u vrijednosti znatno većoj od tržišne vrijednosti cijele banke nešto je o čemu bi trebalo razmisliti. Što se Kerviela tiče, on je nedvojbeno samo kotačić u velikom stroju, koji se nastavlja vrtiti sa ili bez Kerviela i njemu sličnih.