Kada nema čvrstih dogovora, pobjednici mogu biti i ‘rastrošni’ i ‘štediše’

Dogovoreno je da se proračunski deficiti naprednih gospodarstava prepolove do 2013. i da se nametnu veće kapitalne rezerve bankama, ali opet – načelno. Tu je Obama postigao mnogo bolje rezultate, ali u svojoj kući – u rizične fondove američke će banke moći ulagati samo do tri posto vlastitog kapitala.

Vako uzbudljivo na sastanku najprije G8, pa onda G20 nije bilo ni u epicentru krize kad su zapadni vođe panično spašavali svijet. Dvije najvažnije teme, da ili ne deficit i koliki te kako napokon staviti brnjicu financijskom sektoru, pokazale su sav manjak konsensusa oko operacionalizacije, ali i pristupa temama koje će uvelike odrediti koliko brzo i na koji će se način svijet naći u sljedećoj krizi. Na kraju je dogovoreno da se proračunski deficiti naprednih gospodarstava prepolove do 2013., uz stabiliziranje javnog duga prema BDP-u do 2016. Iznimka je Japan, zemlja koja se najviše zadužuje upravo kod kuće, zahvaljujući čemu uspjeha održati velik deficit, barem zasad.

S druge strane, nikakve sankcije za zemlje koje ne ostvare dogovoreno nisu određene, pa zaključak to više ne treba shvatiti posebno obvezujuće. Kako bi se sve usrećilo, u obzir su uzete pojedinačne okolnosti svake zemlje i ostavljena je mogućnost prilagođenog djelovanja. Ukratko, zaključeno je da svatko radi kako misli da je najbolje. Zahvaljujući tomu, svi su proglasili pobjedu, od SAD-a koji je inzistirao na štednji proglasio većim nego što je potrebno do njemačke kancelarke Angele Merkel i njezine tvrdnje da je rezultat bio ‘bolji od očekivanog’, dodajući da je kontinentalne europsko stajalište prevladalo.

Epilog je to sukoba između Baracka Obame i njegovih kolega, koji je nastao zbog želje američkog predsjednika da napredne ekonomije nastave upumpavati gome svote novca u ekonomiju i namjere svih većih europskih ekonomija da pod hitno postojeće rupe u financijama drastično srežu. Obama je, čini se, zaboravio da se ostatak svijeta ne može bezgranično zaduživati, dapače, sve je više upitno može li se i SAD, ali nekog velikog izbora osim ponovnog napuhavanja rasta pretjeranom potrošnjom, ruku na srce, i nema. Iako je mišljenje nagnulo ‘štedišama’, postavljanje rastegnutih rokova, posebice kada je riječ o zaduživanju, svojevrsni je kompromis, kojim je omogućeno da i Obama ode kući relativno zadovoljan.

Uz apeliranje na tuđu potrošnju i moljanje Kineza da dopuste aprecijaciju juana, nije mu ni preostalo puno drugih stvari.

Načelno je dogovoreno i nametanje većih kapitalnih rezervi bankama, bez konkretizacije, no rasprava o financijskom sektoru već je neko vrijeme bez jasnog smjera i smisla, s obzirom na to da su praktički sve veće zapadne ekonomije već počele primjenjivati individualne mjere na banke, zasad uglavnom u obliku jednokratnih poreza. Osim toga, veće kapitalne rezerve same po sebi ne jamče apsolutno ništa, jer imati 20 umjesto deset posto realnog novca ne mijenja praktički ništa na krajnjem ishod kada dođe do kraha, pogotovo imajući u vidu da je do rastakanja došlo zbog nekih sasvim drugih razloga. Ako ste, primjerice, plasirali 100 milijardi dolara u kockarske transakcije na tržištima derivata koje se prije ili poslije počnu urušavati, to što u trezoru imate 20 umjesto 10 milijardi baš i neće imati posebnog efekta. Ipak, ni u tom, relativno nebitnom, segmentu čelnici 20 najrazvijenijih zemalja svijeta nisu se uspjeli dogovoriti oko mjera, brojki i rokova.

Slažu se da se slažu, ali ne dalje od toga. Vruća je bila i atmosfera na ulicama Toronto gdje su sukobi antiglobalista s policijom dosegnuli završetak. Vojnica je razmjeru, uspoređeno s prijašnjim, ali u skladu s rastućim svjetskim nezadovoljstvom. Mirnim Kanadancima rat, Hrvatima ugođaj nogometnog derbija.

U međuvremenu Obama je bio vrlo vrijedan kod kuće i došao na prag druge velike zakonodavne pobjede u svom mandatu, remonta financijskog sektora, nakon što su oba doma parlamenta uspjela dogovoriti zajedničku verziju. Novi je zakon već dobio svoju popularnu oznaku Dodd-Frank zakon, prema senatu Chrisu Doddu i kongresniku Barneyju Franku koji su bili ključne osobe u njegovu kreiranju. Dva su elementa bila presudna za manijakalno lobiranje financijske industrije – dio koji se odnosi na trgovinu vlasničkim papirima banaka, takozvano Volckerovo pravilo (nazvano prema bivšem šefu Feda Paulu Volckeru), i odvajanje deska za trgovinu derivativa od ostatka bankovnog poslovanja, prijedlog senatorice Blanche Lincoln, koji je izrazito uzemlirio bankare zabrinute za svoje imaginarne profite.

Banke će moći nastaviti ulagati u private equity i hedge-fondove, ali samo do tri posto vlastitog kapitala, a financijske institucije koje se počnu raspadati sada će se moći državnom intervencijom poslati u zaborav prije nego što naprave opći kaos u sustavu. Potrošači će dobiti bolju financijsku zaštitu osnivanjem nove agencije s tim zadatkom, a Obama će bankama uzeti i oko 19 milijardi dolara jednokratnog poreza, simboličnu svotu koju samo jedan Goldman Sachs razdijelio za bonuse.

Kako stvari sad stojte, Volcker je preživio sva lobiranja i natezanja, a senatorica Lincoln pristala je ublažiti svoj prvotni zahtjev tako da se dopusti poslovanje derivativa unutar banke, ali uz određene uvjete. Moći će zadržati trgovinu derivativa pod istim krovom, no zato će ipak morati odvojiti trgovinu onim riskantnijim proizvodima u odjele s posebnim kapitalom. Reforma se čini oštrijom nego što su to mnogi očekivali, ali će tek u realizaciji dogovorenog trebati vidjeti koliko je duboko zapravo zarezala i koliki će efekt stvarno imati na igranje banaka. Reakcije financijskog sektora pak očekivane su. Najavljaju kako će im profit biti smanjen, što može značiti prebacivanje dodatnih troškova na potrošače, kao što uostalom svatko pametan i radi u kapitalizmu. Sastanak na vrhu tako je zapravo pomaknuo fokus s financijske regulative, kojima će se svatko za sebe čini se baviti, na gospodarski rast i pristupe njegovu održanju. Amerikanci pritom potpuno robuju Keynesu, a Europljani su se okrenuli štednji odlučivši ekonomiju polako prepustiti njoj samoj. Kako im je u interesu što veća potražnja u razvijenim državama, zemlje u razvoju priklonile su se SAD-u, no bez efekta na stajalište Europljana.

Još od 2006. godine traje odiseja WAZ-a po Srbiji. Ušli su u posjed 50 posto Politike i 55 posto Dnevnika. Ostatak je u vlasništvu države, nešto posredno, a nešto neposredno. Postali su vlasnici i poduzeća Štampa s razgranatom distributivnom mrežom, ali zube su polomili na državnom čedu Večernjim novostima, zbog čega su se ovih dana odlučili povući. Namjeravaju, naime, prodati udio koji imaju u najstarijem balkanskom dnevniku Politici, najstarijim vojvođanskim novinama Dnevniku, ali i Večernjim novostima, a sve zato jer su se osjetili prevarenima u mutnim medijskim vodama. I nepoželjnima.

Da je ikakve pravde, Novosti su trebale odavno prestati postojati. Zajedno s RTS-om i Politikom odigrale su ključnu ratno-huškačku ulogu tijekom 90-ih godina i umjesto da ih barem stave na stub srama i prepuste ih na milost i nemilost, što tržišta, što javnosti – vlast to ne čini. Štoviše.

Manojlo Vukotić došao je na čelo Novosti kad i sadašnja kvazielita, dakle nakon 5. listopada 2000. godine, s tim što se vlada mijenjala četiri puta, a Manojlo je ostajao. Malo se toga znalo o prodaji dionica Novosti. Pogledom u vlasništvu vidi se da je u vlasništvu Republike Srbije 29,5 posto, a u vlasništvu triju fondova 62,5 posto. Ispostavilo se da su ta tri fonda u vlasništvu Milana Beka, Miloševićeva ministra za privatizaciju, te da je sjedište tih fondova izvan Srbije, odnosno u Austriji. Tu bi možda valjalo samo naglasiti da medijski zakoni ne dopuštaju stranim vlasnicima da budu većinski vlasnici domaćih medija. Beko jest domaći proizvod, ali fondove je osnovao u Austriji, pa samim tim ondje plaća i poreze. Kako stvari stojte, dionice fondova otkupio je WAZ, a u tome im je pomagao Manojlo Vukotić osobno. Barem tako tvrdi Stanko Subotić Cane, lice s tjeralice poznato i hrvatskoj javnosti. On je prema ovoj priči bio posrednik u kupnji u kojoj nema nevinih.

Ukratko, za vrijeme vlade Vojslava Koštunice WAZ je izrazio namjeru da uđe u vlasništvo Novosti. Koštunica bi dao, ali Novosti su “srpski mediji” i ne mogu ih tek tako dati nekim Nijemcima. U čudesnoj igri u kojoj su posredovali Stanko Subotić i Manojlo Vukotić WAZ navodno daje oko 19 milijuna eura za dionice Novosti, a novac ide u ruke domaćim snagama Milanu Beku i Miroslavu Miškoviću kao nominalnim ulagačima kako bi se opravdala prodaja, jer domaće je domaće. Poslije bi, kad se izjasni antimonopolska komisija, Mišković i Beko vlasništvo jednostavno prenijeli pravom vlasniku WAZ-u. Kako se antimonopolska komisija nije oglasila i činilo se sve u redu, WAZ je poželio preuzeti Novosti, kako jer bilo i dogovoreno. Ali vlasnici na papiru ne daju ni novine, a ni novac koji je WAZ dao za kupnju udjela. I tu počinje skandal. WAZ se obraća medijima, predsjedniku Tadiću, tuži, optužuje, Subotić dostavlja dokaze tužilaštvu, Dinkić prijeti WAZ-u jer ružno govore o Srbiji, govori kako nisu više dobrodošli u Srbiji, WAZ preuzima dionice Bekovih fondova u Austriji i odlazi iz Srbije…

Saga u kojoj svi imaju uprljane ruke sljedećih će se dana nastaviti, a Novosti su samo paradigma stanja u medijima u Srbiji.