Lonci za kuhanje

Ko nešto izluđuje ljubitelje gledanih televizijskih kulinarskih emisija, poput primjerice trenutačno najpopularnije ‘Kod Ane’ autorice Ane Ugarković, onda je to pogled na potpuno opremljenu kuhinju, s najsvremenijim malim i velikim kućanskim uređajima, setovima noževa, žlica, cedila, hvataljki… te loncima i tavama, na kojima bi i inače neambiciozni domaćini i domaćice rado kuhali.

Hrvati kupuju jeftinije posude. Činjenica je, naime, kako i u kuhinji vrijedi ona stara da bez alata nema zanata, odnosno da bolje posude daje bolje rezultate, naravno samo uz uvjet da su izuzete potpune kulinarške šeptlje. Naravno da Ugarković, Almo Čatlak, Stephan Macchi i drugi proslavljeni kuhari upotrebljavaju vrhunsko posuđe, to im je i zanat, no standard njihovih kuhinja mogu pratiti samo najbogatiji jer je riječ o iznosu za koji bi se mogao kupiti odličan automobil.

Svjesni su toga i naši kupci. Na policama prodavaonica, naime, rado razgledavaju dizajnerske lonce, primjerice s potpisom Alessi, no kad utvrde da samo jedan lonac od pet litara, istina neodoljivog izgleda, od vrhunskog aluminija i s posebnim premazima stoji više od 800 kuna, a to u skupini brendiranih i premium lonaca nije ni približno najsukuplji, mnogi nužno odustaju od ideje da takvim posuđem opreme svoju kuhinju. Naime, čak i studentu samcu koji kuha najjednostavnija jela potrebna su barem dva lonca, nešto plica posuda za pirjanje i tava, a prosječnoj obitelji nužno je i barem tri puta više posuda. Ukratko, Hrvati ipak u skladu sa standardom kuhaju na jeftinijem posuđu, a neki sugovornici upozoravaju da je često riječ o vrlo lošem i zdravstveno nezadovoljavajućem posuđu.

Da stvar bude zanimljivija, upućeni tvrde da Hrvatska ima čak i rigoroznije zakone glede zdravstvene ispravnosti posuđa nego EU, no zakazuje nadzor, odnosno provedba zakona. Jedan od uvoznika tvrdi da posuđe koje mu nude testira i kad ne prođe, on ga i ne uzme, ali za nekoliko mjeseci takvi proizvodi preplave tržište.

A da u toj tvrdnji ima istine, svjedoči i činjenica da se većina čeličnog posuđa reklamira kao inoks 18/10, koji svjedoči o vrhunskoj obradi čelika koji ne otpušta štetne spojeve u hranu, no takav lonac onda i puno stoji. Tu činjenicu da je inoks 18/10 skup, jer mu je i proizvodni proces zahtjevan, ne može ‘predriblati’ nikakva trgovačka kombinatorika.

Hrvati, kao i sve drugo, lonce najčešće kupuju u trgovačkim lancima, no o kojim je iznosima ili udjelima riječ, teško je reći jer nisu bili raspolaženi za sudjelovanje u ovoj temi. Zanimljivo je da o tržištu koje je u boljim vremenima bilo teško i više od 150 milijuna kuna nije napravljena nijedna stručna tržišna analiza, možda zato što je riječ o tržištu na kojem Hrvatska više nema nijednoga vlastitog igrača. Nekoć legendarna zagrebačka tvornica posuđa Gorica nestala je u transformacijsko-privatizacijskom vihoru, što je Hrvatsku osim bez kvalitetnog posuđa i konkurentnog brenda dovelo i do gubitka mnogih strojeva i alata te kvalitetnih metalnih radnika, posebice onih koji su imali iskustva s emajliranjem i sličnim specifičnim procesima. Ukratko, sve posuđe u Hrvatsku stiže iz uvoza.

Iako bi se šetnjom našim prodavaonicama mogao steći dojam da se u Hrvatskoj najviše kupuju europski brendovi, poput austrijskog Fisslera, švicarskog Vinzera, njemačkog Silita, talijanske Lagostine i sličnih, najviše inoks lonaca uvozimo iz Kine (18,3 milijuna kuna) i Turske (15,4 milijuna kuna), pa tek zatim iz Italije, Njemačke ili Austrije, a u prvih šest stalno je prisutna i Slovenija. Poredak se ovih recesijskih godina prilično mijenja. Naime, nekoć 150 milijuna kuna teško tržište već je u 2008. godini prema podacima o uvozu Državnog zavoda za statistiku iznosilo 116 milijuna kuna (a riječ je o inoks, emajliranom i teflonskom posuđu), a lani je spalo na 90 milijuna kuna. Naravno, najviše se uvozi metalnog, inoks posuđa, lani u vrijednosti od 52 milijuna kuna, što je podbačaj od 1,6 milijuna u odnosu na 2008. godinu. U tom segmentu najpoznatiji su AMC Alfa Metalcraft i Zepter, koji su se posljednjih deset godina, premda se prodaju putem kanala direktnih prodaja, uspjeli na metnuti kao imena koja znače kvalitetu iako ne imaju niske cijene.

Mi smo pioniri i ne prodajemo posuđe, nego prehrambenu nauku – tvrdi Boris Mišćin, direktor AMC-a, koji je lani upravljao više od 10 milijuna kuna, i to na posuđu, jer im je to core biznis za razliku od Zeptera. Iako Mišćin ne priznaje da ima konkurenciju jer kaže da nude najkvalitetnije sustave za kuhanje i razvijaju nove proizvode, a vlasnik je Zeptera radeći u AMC-ovim tvornicama zapravo prekopirao koncept i ideju, objektivno i iz perspektive kupaca te su tvrtke u direktnoj konkurenciji.

Ni ova kriza nije nas natjerala da mijenjamo filozofiju dolaska svojih agenata u kuću zbog edukacije ili da snižavamo cijene. Imamo vrhunski proizvod, trajne kvalitete i on ne može biti jeftin – kaže Mišćin, dodajući da su u prvih šest mjeseci ove godine poboljšali rezultat za deset posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje. AMC ne prodaje komadno posuđe, nego u setovima, a najosnovniji s pet-šest osnovnih zdjela i lonaca stoji otprilike 12.000 kuna. Zepter International, pak, nedvojbeni lider domaćih direktnih prodaja, posljednjih godina ipak otvorio maloprodajne salone. Politika je kuće reći što manje, pa je teško odrediti koliko su od ukupno 71 milijun kuna objavljenih na stranicama Poslovne Hrvatske zaradili od svima znanih Zepterovih lonaca. Zepterovci tvrde da je njihova anketa pokazala da čak 53 posto ispitanika ima neki njihov proizvod, no kako su oni posljednjih godina proširili asortiman na medicinske i kozmetičke uređaje, pročistače zraka, nakit, kozmetiku…, može se samo nagađati kako im najpoznatiji proizvodi – lonci za kuhanje – ipak najviše pune prihode.

Jedan od većih igrača do lanjske zime bila je tvrtka Podravina d.o.o., koja je imala gotovo 60 milijuna kuna prihoda, a koju je u listopadu lani preuzeo Konzum d.d. koji do zaključenja nije stigao poslati svoje odgovore. U segmentu emajliranog posuđa, pak, koje je lani bilo teško 15,5 milijuna kuna, najjači je igrač, čini se, tvrtka EMO-ADRIA iz Splita koju je 1992. godine osnovao Nediljko Najev u suglasju s uglednom slovenskom tvornicom EMO Celje. Na tom tržištu najviše je posuđa iz Srbije, zatim Slovenije, pa Rumunjske i Mađarske.

Najev tvrdi da tvrtka vodi uspješnu, ali konzervativnu politiku, odnosno ne kalkulira s neprovjerenim brendovima, posuđem koje ne može proći stručne analize. Tvrtka je lani ostvarila 9,3 milijuna kuna, što je za 27 posto slabije nego godinu prije, a direktor Najev kaže da je nekoć zapošljavao i više od 20 ljudi, a danas zapošljava 11. U prvih šest mjeseci ove godine u istom smo prošjeku kao lani, jer u ovim recesijskim vremenima posuđe može čekati dok financijska kriza ne prođe. Naša je sreća što ipak nudimo emajliranu, cjenovno jeftinije posuđe dostupno našim domaćima. Zanimljivo, emajliranom posuđu, koje nema imidž statusnog, još dosad nije pronađena nijedna zdravstvena mana i vjerujem da će se zato s godinama na njega vraćati i mlađe domaće.

Sjetite se samo kako je nekoć popularno aluminijsko posuđe bilo povučeno zbog otkrivenih štetnosti za zdravlje, sve dok nije iznađena nova, poboljšana legura. Uostalom, i danas vrijedi pravilo da hranu ne treba stavljati da odstoji u čeličnom loncu, a pohranjena u emajliranom smije u hladnjak bez utjecaja na namirnice. No u asortimanu imamo više od tisuću raznih artikala (u raznim bojama, veličinama, dekorima…), a otprilike 10 posto asortimana čini 70 posto naše prodaje – kaže Najev dodajući kako često frustrira što se najkvalitetnije emajlirano posuđe sada vrlo teško plasira na tržište.

Između nas i kupaca naši su partneri, trgovački lanci i razne trgovine i logikom tržišta moramo se ‘klati’ tko će dati jeftiniju robu i tako privući kupce, pa najkvalitetnije robe često i nema na tržištu. One lijepe specijalizirane prodavaonice kakvih je bilo po našim gradovima sad su gotovo nestale, pa nabolju i nešto skuplju robu nemamo komu plasirati i moramo se asortimanski sužavati. Ipak, pravi znalci znaju pronaći prvorazredno, dvostruko emajlirano posuđe pogodno i za štednjak na drva i za indukcijske štednjake. Recesija nam je prepolovila broj kupaca i pospešuje neplaćanje isporučene robe bez zakonskih posljedica, a to nas sve uništava. Pevecova megalomanija oduzela nam je obrtni kapital od 2,5 milijuna kuna, koji smo godinama stjecali, ali uz mjere racionalizacije i dalje se borimo i opstajemo te uspijevamo održavati pola milijuna eura usklađene robe koju isti tren možemo isporučiti u centre – kaže Najev. Činjenica je da je recesija promijenila kupovne navike pa se posuđe mahom kupuje komadno, a ne u setovima istog dizajna i kvalitete. Cijena je pogotovo sada presudan element u odabiru, a tek zatim pomodnost ili zdravstveno-tehničke karakteristike. No, treba naglasiti da klasični inoks ili emajlirani lonci danas imaju konkurenciju i u tefloniziranom posuđu, onom od aluminijske legure (gus) i posuđu od keramike ili stakla.