Nedeljko Savić

Velikogorički Agrosan na godinu proizvede 20 tisuća tona povrća na 50 hektara. Stalno ima robu spremnu za isporuku, bez obzira na katkad nepovoljnu cijenu. Nikad nije odbio narudžbu zbog lošeg vremena koje otežava berbu. Dok naši ratari muku muče hoće li prodati pšeniku za 1,20 kuna po kilogramu ili će biti prisiljeni prihvatiti uvjete otkupljavača, 46-godišnji Nedeljko Savić sa svojom tvrtkom Agrosan, čije je sjedište blizu Velike Gorice prema Sisku, takvih problema nema. Svoje proizvode od povrća gotovo sve proda (kaže 95 posto), a ide čak i dotle da listove salate koja je propala prodaje zagrebačkom zoološkom vrtu. S privatnim biznisom počeo je tek prije deset godina. Doduše, kaže nam, još prije toga imao je na jednom hektaru zasadao voće koje mu je donosilo dodatni, ne baš veliki prihod. Kruh je zaradivao od 1988. do 1999. u velikogoričkoj Poljoprivrednoj stanici sve dok nije dobio otkaz.

S prvom samostalnom proizvodnjom započeo je 2000. Ideju je dobio od prijatelja iz Vojvodine koji su se tijekom rata doselili u Hrvatsku, a dobro su poznavali hrvatsko tržište povrća jer su prije rata radili te poslove. – Nisam imao predstavu o tome kako netko može prodati deset tona krumpira za par sati, ali kad smo obilazili tržnicu na Žitnjaku, shvatio sam da to ide jednostavnije nego što sam mislio – ispričao je o svojim prvim iskustvima.

Počeo je u proljeće te godine kupovati presadnice počevši praktično od nule. Imao je sreće što je dobro poznavao ljude od kojih ih je kupovao pa je uspio ishoditi odgođu plaćanja do kraja godine. Isto je bilo i sa sustavom za navodnjavanje, gnojivom, sredstvima za zaštitu bilja, a freze i traktore posuđivao je od prijatelja. K prijatelju je vozio proizvode na pranje i pakirao ih ondje te je, malo-pomalo, osim povrća, počeo ubirati i plodove svoga rada. Već 2002. kupio je zemlju na kojoj danas ima liniju za sjetnu presadnicu, kojih je prošle godine proizveo četiri milijuna. Sagradio je i komoru za naključavanje te dvije komore hladnjača po 150 tona i jednu od 100 tona. Razgledavajući te pogone, na kraju se dođe i do tri plastenika od po 400 četvornih metara (od kojih je prvi za presadnice sagradio 2003.) i jednog koji je trenutačno u izgradnji površine 2200 četvornih metara. Dok obilazimo pogone, pozdravljamo se s trima radnicama koje pakiraju grncajg te odlazimo u zgradu u kojoj je nekoliko ureda, a pokraj nje je i kuća u kojoj žive sezonci tijekom intenzivne berbe povrća. Posla ima cijele godine, a problema s plasmanom proizvoda nema.

Doduše, njegovi zaključci s tržnice na Žitnjaku pokazali su se kao neefikasni kada je pokušao putem maloprodaje na tržnicama plasirati proizvode, shvativši ubrzo da to neće ići tako lako. – Dok odvezete robu, istovarite, složite je, platite radnika, zaključite da je to prije svega čisti gubitak vremena – ističe. Radio je tada sa Žitnjakom, Dionom i drugim domaćim lancima, a danas najbolje surađuje, kaže, s Kauflandom. Doduše, radi i s Mercatorom te nešto plasira u još neke lance, poput Lidla. – Imam 5-6 kupaca, ali za Kaufland uvijek mora biti robe, kad god naručuje. Oni zaista rade profesionalno i korektno i tu nema puno filozofiranja. Ja se sa šefom nabave Kauflanda nalazim najviše desetak puta na godinu i to je to – kaže.

Politika je imati stalno robu za isporuku bez obzira na cijenu koja u nekim trenucima može biti i nepovoljna, ali zadržava kupca. Povrće se bere neovisno o vremenskim uvjetima i nije mu se dogodilo da kupac naručuje robu, a on odbija zbog lošeg vremena za berbu. Za njega radi osam stalnih zaposlenika i sezoni. Žali se da je veoma teško naći sezone. – Neće nitko raditi ovaj posao, mnogi su više okrenuti tomu da konobare ili rade neke druge ‘privlačnije’ poslove. Taj veliki problem moji kolege u Slavoniji nemaju. Baš zbog toga u Slavoniji proizvođači povrća mogu naći i do 30, pa čak i do 40 posto jeftiniju radnu snagu – kaže. Uvoza se ne boji i čak smatra da je dobar za krajnjeg potrošača jer drži cijenu na razini prihvatljivosti. Inače smatra da ga uvoznici i ne mogu puno ugroziti jer uvoz ne može biti toliko velik kao kad je u pitanju neka druga roba, baš zbog troškova prijevoza te održavanja.

Još jedna važna odrednica u njegovoj poslovnoj politici jest da ne voli ulaziti u kredite. Doduše, za prve plastenike uletio je u kredit vrijedan 300 tisuća kuna, ali ga je vratio u jednom komadu, čime mu je, kako je to tadašnja Vlada odredila, otpisano 40 posto. Investicija u plastenike tako se isplatila, ali se isplatila i zbog toga što bi bez njih morao kupovati presadnice koje bi ga stajale milijun kuna. Sa svojom proizvodnjom presadnice, pak, troškovi su mu smanjeni na 500 tisuća kuna. Na godinu ulaže milijun kuna u proizvodnju, od tehničkih sredstava do investicija poput onog spomenutog velikog staklenika. I u zemlju ulaže; danas ima osam hektara vlastite poljoprivredne površine, 15 hektara zakupio je od privatnika, a prošle godine zakupio je i 25 hektara državnog zemljišta na 25 godina. Osim na onim površinama na kojima su celer i mrkva (oko šest hektara) koji se siju jednom na godinu, na ostalim se površinama na godinu sije od dva do tri puta. Proizvede 20 tisuća tona povrća u godini, od čega 150 tona pakira za juhu (70 tisuća komada na godinu) te 250 tona celer. Ima tu jako puno posla i jako puno troškova pa mu je supruga Spomenka Bataljak desna ruka. Ona vodi financijski dio posla koji on baš ne voli. No podatak da žena drži financije nije nikakva novost; zanimljivije je kod njegove suprige to što se i njoj promijenio život otkako je obitelj Savić počela s ovim biznisom. Naime, njegova je supruga magistracij poljoprivrednih znanosti i radila je kao asistentica na zagrebačkom Agronomskom fakultetu. Godine 2002. dala je otkaz baš u vrijeme investicija u plastenike zaposliviši se u suprugovoj tvrtki.

Prošle godine ukupni prihod Agrosana bio je osam milijuna kuna, ove godine planira i nešto više. Nedavno ga je pogodila tuča i napravila štetu koju je morao dijelom nadoknaditi na način da od drugih proizvođača kupi robu da ne bi kasnio s narudžbama. Dijelom je osigurao proizvode od nevremenja, no ističe da je problem to što su premije veoma visoke (20 posto od osigurane vrijednosti) i to se zaista poljoprivredniku teško isplati. Poticaja od države dobiva nešto malo, prošle godine dobio je 10 tisuća kuna te djelomični povrat kapitalnih ulaganja (kupio je traktor), ali kaže da je upravo na poticajima pokazao koliko je jak.

• Ima mnogo obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koja ne bi preživjela bez poticaja. Meni poticaji dobro dođu za razvoj proizvodnje, a inače, da ih i ne dobivam, mogao bih sasvim normalno preživjeti na tržištu – kaže.

Tako funkcionira Agrosan, jedan od najvećih malih proizvođača u Hrvatskoj, kako kaže Savić. Prilika za širenje ima pa je to i ukalkulirano u planove. Plastenike bi želio povećati za još 20 tisuća četvornih metara. Smatra da za optimizam ima mjesta jer kao jednu od svojih najvećih prednosti vidi u tome što mu je proizvodnja stacionirana blizu Zagreba, najvećeg potrošača, te zbog najveće koncentracije velikih trgovačkih centara. Za realizaciju planova ima snagu jer, dodaje, njegovi proizvodi imaju kontinuitet, smatra da su kvalitetni i tehnoški vrlo dobro obrađeni, a ono što mu je jako važno jest to da može bez prekida oskrbljivati kupce u bilo kojem trenutku. Politika razvoja korak po korak podrazumijeva najčešće ulaganje iz svojih sredstava bez kredita i kaže da je dokazao da se to može. Ta su mu ulaganja potrebna s obzirom na to da nema dovoljno zemlje, što mu je slabost jer, kaže, da bi mu s ovakvom ili nešto proširenom proizvodnjom trebalo zapravo oko 100 hektara zemlje (sada ima 50 hektara) da bi poštovao plodored, tj. da bi mu proizvodnja bila još efikasnija. Zato želi ulagati, no i onako ima problema s radnom snagom, pa je pitanje kako će to riješiti i ubuduće. Doduše, postoje Rumunji i radnici iz nekih drugih siromašnih zemalja koji bi htjeli raditi na njegovu imanju, ali problem mu stvara država koja mu ne daje radne dozvole za njih. I u vrijeme krize, kada mnoge tvrtke stenju, Savić je uspio pronaći prostor za razvoj. Možda neki od poljoprivrednika između sjetve, žetve pšenice i traktorskog pohoda na Zagreb imaju malo vremena skrenuti do njega ne bi li shvatili da se može i promijeniti poljoprivredna kultura.