(NE)likvidnost i (IN)solventnost

Danas je u Hrvatskoj moguće biti insolventan i unatoč tomu održavati privid tekuće likvidnosti. Zato je teško provjeriti mogućega poslovnog partnera, osobito stoga što ni podaci ovlaštenih nisu sasvim pouzdani.

Prijave li se predloženi ovršni zakoni, osobito Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, opet bi se mogla vratiti potreba ispitivanja (ne)likvidnosti i (in)solventnosti potencijalnih poslovnih partnera. Pojednostavljeno, nelikvidan je tko na računu privremeno nema novca jer ne može naplatiti svoja dospjela potraživanja, a insolventan je dužnik čije dospjele neplaćene obveze premašuju njegova potraživanja te vrijednost cjelokupne imovine i kapitala i koji trajno više nije u stanju podmirivati svoje obveze.

Prije se puno znanja, vremena i novca trošilo na provjeravanje potencijalnih poslovnih partnera u smislu jesu li insolventni ili samo nelikvidni. U međuvremenu sustav (ne)plaćanja doveo je do toga da je podatak o nečijoj tekućoj likvidnosti toliko nepouzdan da je postao besmislen. Danas više nije nemoguće stvarno biti insolventan i unatoč tomu održavati privid tekuće likvidnosti.

Jednostavno svoju likvidnost, unatoč insolventnosti, može se neko vrijeme održavati pozajmicama ili rasprodajama opreme, nekretnina i ostale imovine. Ima još i ‘sofisticiranih’ oblika, dati vjerovniku jasno do znanja da mu se ne može platiti i nagovoriti ga da odgoditi izdavanje naloga za plaćanje da mu ne teče obveza PDV-a.

Ivan Idžošić, ovlašteni porezni savjetnik, kaže da je u međuvremenu stvorena zakonodavna praksa zbog koje se u Hrvatskoj danas više zapaža i ne znaju točne definicije (ne)likvidnosti i (in)solventnosti. Idžošić kaže da se sjeća što su mu predavali profesori, ali mu je danas nejasno vrijedi li to jer praksa u nekim institucijama i propisima, primjerice Zakonu o lizingu, drukčija je od definicija koje su predavali profesori na ekonomskim fakultetima.

U Zakonu o lizingu jednostavno su definicije zamijenjene, pa ono što smo učili da je insolventnost u tom se zakonu smatra nelikvidnošću i obrnuto. Učili smo da je likvidnost sposobnost transformiranja imovine u različitim fazama proizvodnog i poslovnog procesa radi ispunjavanja novčanih obveza u rokovima njihova dospjeća itd., ali u Zakonu o lizingu piše suprotno – naglašava Idžošić.

Stvarna solventnost, smatra Idžošić, nije moguće istražiti na temelju analitičkih podataka kojima raspolaže Fina, banke ili ostale ovlaštene organizacije u Hrvatskoj. Stvarna insolventnost u Hrvatskoj procjenjuje se na mnogo veće iznose nego što su iskazani službeno na temelju naloga koji se ne mogu platiti. Puno je naloga koje su dužnici povukli ili uopće nisu ni izdani, nitko ne zna koliko u ladicama leži dospjelih naloga, ali još neizdanih.

Tko plaća u roku?! Kad se u praksi traži plaćanje nakon proteka roka od 30 dana, odgovara se protupitanjem: ‘Pa tko kod nas plaća u tom roku’. A ako se inzistira i kaže pa ugovorili smo taj rok plaćanja, slijedi opet protu-odgovor: ‘Pa i ja sam sa svojim dužnicima tako ugovorio pa mi ne plaćaju u roku’. U Hrvatskoj se ne odustaje od sustava koji zanemaruje poslovni ugled i osnažuje neplaćanje. Kod nas su najveće neplatiše zapravo najugledniji. A to se potiče i propisima.

Postavlja se i pitanje gdje bi se danas mogli pribaviti podaci o tome je li potencijalni poslovni partner insolventan ili samo nelikvidan. Nigdje osim u Fini u onim tromjesečnim statističkim izvještajima tvrtki o poslovnim rezultatima. No ti su podaci toliko nepouzdani da su zapravo beskorisni u smislu provjere stvarne solventnosti tvrtki. Ali i u inozemstvu je praktično nemoguće provjeravati (ne)likvidnost i (in)solventnost potencijalnih poslovnih partnera. Ipak su to gospodarski sustavi koji se (još) znatno zasnivaju na povjerenju.

U inozemstvu je najteže zaključiti posao, ali kad je posao zaključen i uredno obavljen, u pravilu nema problema s rokom naplate. Ako je ugovoreno odgođeno plaćanje, ipak će dan prije isteka roka novac sigurno biti doznačen. Poznavatelji kažu da u Njemačkoj i kad se pita komu bi se trebalo obratiti za podatke o likvidnosti svojega potencijalnog poslovnog partnera, zbunjeni pitanjem odgovaraju da ne znaju koja bi institucija mogla imati takve informacije.

Sve te priče o provjeravanju (ne)likvidnosti i (in)solventnosti potencijalnoga poslovnog partnera u biti su posljedica toga što se (u Hrvatskoj) unaprijed osmišljavaju načini da se ugovorene obveze ne ispune u roku. Praksa je da se zbog neispunjavanja obveza u roku ne snose gotovo nikakve posljedice. Uobičajeno je zadužiti tvrtku ‘A’ i nakon toga brzo osnovati tvrtku ‘B’, pa prenijeti na novu tvrtku ‘B’ aktivu iz tvrtke ‘A’ i tvrtku ‘A’ ugasiti.

Svojedobno je Vlada premijera Mateša donijela uredbe kojima je propisivala da prije registracije novog poduzeća osnivači moraju prilagati razne potvrde i izjave o tome da su podmirili sva svoja dugovanja. ‘Spretni’ osnivači novih tvrtki te su potvrde i izjave izigravali tako da bi nova poduzeća osnivali na ime svojih punica ili bi jednostavno ‘unajmili’ nekoga za sitan ‘honorar’ da na njegovo ime osnuje tvrtku.

Apsurdno je da se novopredloženim Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima predlaže ponovno uvođenje obveznih besmislenih izjava o podmirenju svih obveza prije osnivanja nove tvrtke. U inozemstvu sve to, naravno, nije potrebno ni moguće jer tko prevari vjerovnike mora u zatvor. Ako su stvorene obveze za koje se moralo unaprijed znati da ih se neće moći podmiriti, mora se u zatvor, a slijedi i zapljena cjelokupne ostale imovine.

I zbog toga u inozemstvu nema potrebe prilaganja besmislenih potvrda o podmirenju svih dugovanja kao što se predlaže novim propisima.

Kad su ovršnim i ostalim zakonima propisivane obične i bjanko-zadužnice i ostali instrumenti osiguranja plaćanja, jako se uvjeravalo poduzetnike da posluju primjenjujući djelotvorne instrumente osiguranja plaćanja s pomoću kojih vjerovnici dospjela potraživanja mogu prisilno naplatiti od dužnika bez dugotrajnih sudskih postupaka. No pokazalo se brzo da je ‘vještina’ poslovanja s blokiranim računima u Hrvatskoj na zavidnoj razini i da unatoč i najsigurnijim instrumentima osiguranja plaćanja vjerovnici sve češće ne mogu prisilno naplatiti svoja dospjela potraživanja od dužnika čiji su računi blokirani i na kojima nema priljeva prihoda dovoljnih za podmirenje dugova.

Jedino je rastao broj tvrtki u blokadi (s blokiranim računima zbog nemogućnosti podmirivanja dospjelih obveza). Kako sada stvari stoje, i dalje vrijedi pravilo da je jedina potpuno sigurna naplata potraživanja avansno plaćanje. A ako to nije moguće, vjerovnik se izlaže riziku dugotrajne odgode naplate ili potpunoj nemogućnosti naplate svojih dospjelih neplaćenih potraživanja.