BANKARSKI BONUSI Zakonodavci EU srezali gotovinsku isplatu bonusa do 80 posto

Sve žučnije diskusije oko održivosti i uvjerljivosti nježnoga gospodarskog oporavka, koji pogone zasad još uglavnom golemi proračunski deficiti, nisu obeshrabrice SAD i Europsku uniju u želji da nagaze, barem na pokaznoj razini, financijski sektor, posebice banke. Dok je SAD nadomak nove regulative za financijski sektor, Europska unija uobičajeno sporim korakom radi na usuglašavanju stajališta, ali zato usputno rješava one lakše zadatke, što je iznjedrilo drugi konkretni potez, rezanje bankarskih bonusa prije nekoliko tjedana. Tu barem nije trebalo previše dogovaranja i nagovaranja, obilati bonusi bankara prije i tijekom krize izazvali su bijes mnogih, pa je logičan korak, nakon jednokratnih poreza koje su mnoge europske zemlje razrezale bankama, više kao kaznu, bilo zauzivanje neozbiljnih nagrada koje su si bankari isplaćivali za svoju financijsku kreativnost.

Europski su zakonodavci odobrili pravila prema kojima će se od banaka zahtijevati da odgode na tri do pet godina isplatu 40-60 posto bonusa, a najmanje će pola bonusa namijenjenih za trenutačnu isplatu morati isplatiti u obliku dionica ili drugih vrijednosnih papira povezanih s poslovanjem banke. Pritisnutim će financijsima tako ostati tek 20 do 30 posto bonusa u gotovini za isplatu odmah, čime je Unija postala narigorozniji zakonodavac na svijetu kada su u pitanju bonusi. Netko tko cijepilači ili tko se ne da impresionirati prezentacijom primijetio bi da su postoci jedno, a apsolutne vrijednosti nešto drugo. Dvadeset posto može biti malo, ali može biti i puno, ovisno o tome koliki je ukupan iznos.

Kao i u slučaju svakog pokušaja stavljanja te industrije na lanac, i ovaj su put bankari primijetili kako ovako tvrdo stajalište Unije stavlja svoj financijski sektor u slabiju konkurentnu poziciju u odnosu na ostatak svijeta. Ne da njima smeta ideja o smanjenju astronomskih bonusa, nego je jednostavno riječ o ekonomskoj logici i dobrobiti Europe. Posebice ih zabrinjava gubljenje talenta američkih banaka koje nemaju takva ograničenja na bonuse, no imajući u vidu što je taj talent radio, možda to i nije tako loša stvar. Dapače. Razloga za dodatnu paniku ima jer je Michel Barnier, povjerenik za unutarnje tržište, najavio daljnje ograničavanje nagrada za druge sektore unutar industrije, ali ‘uzimajući u obzir specifičnu prirodu tih sektora’. Posebno snažan protuargument izrekao je Guido Ravoet, glavni tajnik Europske bankarske federacije, koji je, lišen gore spomenute vještine skrivanja motiva, ustvrdio kako nije na vladama da određuju postotke, nego na bankama.

Daleko od toga da je ovo kraj priče. Francuska i Njemačka oživile su još jedan svetogrdni plan o kojem se tijekom krize govorilo. Nakon neuspjeha na posljednjem sastanku G20 u Torontu dvije su zemlje preko svojih ministara financija, Wolfganga Schaublea i Christine Lagarde, ispunile obećanje o guranju ideje poreza na financijske transakcije na razini Europske unije. Pokrenuti razgovor je jedno, postići sporazum nešto sasvim drugo, a Ujedinjeno Kraljevstvo nedvojbeno je trenutačno najveća zapreka implementiranju takvog poreza. Osim interesa za zaštitu ostatka ostataka londonskog Cityja, u korist ideji ne ide ni činjenica da je UK već uveo porez na bankovne bilance i da ih trenutačno više zanima porez na velike profite i naknade.

S druge strane, goleme proračunske rupe diljem Europe, pa i u Britaniji, jedna su stvar koja ide na ruku kontinentalnoeuropskoj zamisli, jer trenutačno su svi porezi dobrodošli, pogotovo oni koji pogadaju banke. Ni reakcije iz Komisije nisu bile pretjerano tople, Algirdas Šemeta, povjerenik za poreze i carinsku uniju, upozorio je da se ne smije ugroziti europska konkurentnost.

Ni to nije sve. Tu su još derivativi, vrlo bolna točka kojom se nitko nije ozbiljno pozabavio, pa ni najnoviji zakon u Americi. Najbolje što je dosad postignuto jest pravilo da se ti odjeli u bankama financiraju zasebnim kapitalom odvojenim od ostatka kapitala dane financijske institucije. Bruxelles i na tom području završava prijedlog koji bi trebao biti varijacija na temu američkog, ali iako nije gotov, već je polučio prve reakcije. Čini se da bi najsposnija mogla biti odredba prema kojoj bi se trgovanje OTC derivativa (over the counter derivati, najčešći oblik koji se ugovara između dvije strane bez posrednika) moralo provoditi kroz klijirinske kuće, što bi značilo dodatni trošak za kupca derivata koji bi služili kao jamstvo u slučaju nemogućnosti isplate. Problem koji ovdje nastaje tehničke je prirode, jer bi ovakvom regulativnom nefinancijskoj kompaniji koje se derivatima koriste za rutinsko upravljanje rizikom, ne za špekulacije, bile stavljene u lošiju poziciju od, opet, američkih, a to tek treba riješiti.

Vjerojatno u pokušaju da se izbjegne uvođenje poreza na banke, Alessandro Profumo, šef Unicredit, predložio je da sama industrija kreira vlastiti fond za izbavljanje banaka koji bi, prema njemu, mogao prikupiti 20-ak milijardi eura. Umjesto da države uzmaju caru carevo, bilo kao rezervu za buduća propadanja ili kao dopunu izbušenim proračunima, financijska bi industrija uspostavila svoj vlastiti fond za spas. Čini se, pak, da ni unutar privatnog sektora nema harmonije, baš kao ni kad su u pitanju države. Osim Profumove ideje, tu je i ona pod pokroviteljstvom Deutsche Banka, točnije šefa Josefa Ackermann, koja će zasigurno osvojiti umove i srca političara diljem Europe, a sastoji se od imaginarnog fonda za spas koji bi funkcionirao ex ante, čime bi se spriječilo da banke, svjesne unaprijed postojećeg fonda za spas, poduzimaju pretjerane rizike, znajući da će biti spasene. Onda opet, ako znaju da će poslije nesreće stići hitna pomoć, nekako dođe na isto kao i da hitna već čeka na nesreću. Imajući u vidu nasušnu potrebu za novcem, teško je vjerovati da će ijedna od ove dvije ideje naići na odobravanje političara, njima je u ovom trenutku draži vrabac u ruci nego golub u bankovnom računalu. Nije, dakle, da Europska unija tema za raspravu tijekom ljeta i jeseni.