Piše Vanja Figenwald

Neslužbena je definicija među ekonomistima da recesija počinje kad vaš susjed ostane bez posla, a depresija kad i vi ostanete bez njega. Na tome svoje zloslutne prognoze temelji nobelovac Paul Krugman, koji uz još neke poznate ekonomiste tvrdi da aktualna recesija počinje opasno sličiti Velikoj depresiji iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Naime, unatoč nekim dobrim pokazateljima nezaposlenost je tvrdokorna i raste.

Osljednjih dana zajednica ekonomista, pojačana međunarodnim financijskim institucijama, poput vremenske prognoze pogađa kamo ide svjetska ekonomija, pa poput one narodske analogije koju je legendarnom učinio nekadašnji premijer ne zna bi li piškila ili kakila. U tu je svrhu najbolja ilustracija najnoviji proglas Međunarodnog monetarnog fonda prema kojem će svjetska ekonomija rasti bolje od očekivanog, ali u isto će vrijeme morati svratiti pozornost na veću mogućnost nove recesije. Dakle, pretežno sunčano s oblačnim razdobljima i mogućim grmljavinskim pljuškovima, u gorju moguć snijeg. Uobičajena neodlučnost MMF-a i Svjetske banke čak i ne bi toliko uznemiravala da nije riječ o jednoj od reakcija na sve glasnije povike ekonomista kako se svijet nije izvukao i kako je mogućnost nove recesije sve veća. Među njima vjerojatno je najuglednije ime Paul Krugman, nobelovac koji je pretkraj lipnja u svojoj kolumni u New York Timesu upozorio na tu mogućnost. No prije napadaja panike valja imati na umu pozadinu toga naglog porasta straha od zapadanja u novu recesiju, što bi, zapravo, značilo ulazak u depresiju, najgoru ekonomsku kategoriju.

Slijedom nedavnog razilaženja na summitu G20 u Torontu, kad se vidjelo da su europski i američki pogledi na jačanje oporavka oprečni, oglašavanje tabora naklonjenog američkom konceptu daljnje ubrizgavanja novca u ekonomiju s pomoću državnog deficita pojačalo se. Upravo zato neki od najpoznatijih pristaša kejnezijanskog pristupa, među kojima je Krugman, straše svijet depresijom pokušavajući natjerati tvrdoglave europske vlade na odustajanje od programa rezanja potrošnje i smanjenja deficita.

Ipak, stvari nisu tako jednostavne jer unatoč načelno pozitivnim pokazateljima tihi strah zavukao se u svjetsku ekonomiju. Još je važnije da nijedan tabor nije polučio rezultate koji bi taj strah smirili. Situacija, zapravo, i dalje zabrinjava, a budućnost je sasvim neizgledna. Depresija je, kao što kaže Krugman, vrlo rijetka pojava; u povijesti su zabilježene samo dvije prave depresije. Zanimljivo, Velika depresija 30-ih nije bila razdoblje stalnog pada, a baš je to ona neugodna činjenica koja danas treba zabrinjavati.

Diferentna točka, kostur je iz ormara koji počinje polako progoniti svjetsku ekonomiju, jedva ohrabrenu prvotnim uspjesima. Kredl u grlu jest činjenica da se nakon prvotnog udara od 1933. činilo da su stvari krenule nabolje, no tek je slijedio drugi udar, koji je, među ostalim, doveo do Hitlera. Zajednički je nazivnik, najodgovorniji za sve nesigurniji izraz lica, nezaposlenost, najtvrdoglaviji indikator, uporno suprotstavljen drugim, benevolentnijim makroekonomskim indikatorima. Unatoč rastu BDP-a i pozitivnoj promjeni niza statistika nezaposlenost ne pokazuje znakove pravoga, dugoročnog pozitivnog trenda, a to znači da ni oporavka ne može biti na duge staze. Velika nezaposlenost potkupat će, prije ili poslije, sve druge pomake jer, jednostavno, bez velike zaposlenosti ne ide.

Kao dokaz svoje teze Krugman, neslužbeni predstavnik tog kruga ekonomista, navodi sljedeću sličnost s razdobljem Velike depresije – politiku fiskalnog sažimanja kakvu je uveo tadašnji američki predsjednik Herbert Hoover, a koju mnogi smatraju prorecessijskom, odnosno uzrokom produbljenja recesije u depresiju. Koliko god Krugman zvučao uvjerljivo i samouvjereno, povijest ekonomije nije tako jednoznačna kao što se čini. Pravi konsenzus o Velikoj depresiji ni dan-danas nije postignut i koplja se lome oko toga što ju je izazvalo, kad je prošla i kakvu je ulogu u njoj imala Hooverova politika te poslije Franklina Roosevelta.

Klasična i najjednostavnija definicija depresije kaže da je riječ o razdoblju produljene recesije, odnosno znatnog i produljenog pada ekonomske aktivnosti. Neslužbena je definicija među ekonomistima da recesija počinje kad vaš susjed ostane bez posla, a depresija kad i vi ostanete bez posla. Njezina su obilježja pad gospodarske aktivnosti i cijena, rast nezaposlenosti i inventara te širenje općeg straha i panike. Od nabrojenog jedina je stvar koja ide u korist trenutačnoj situaciji načelni rast gospodarske aktivnosti, no to se može brzo promijeniti ako svi drugi pokazatelji ne uhvate korak, pogotovo ako je rast vođen intervencijama vlada, bez podloge u samom ekonomskom mehanizmu. Matematički gledano, a opet rezano od oka, u depresiju ste ušli ako vam je BDP pao više od 10 posto.

Uvjeti u ekonomiji koji su prouzročili krah 1929. bili su vrlo slični onima prije pucanja balona 2008. U srži problema tada, kao i danas, bile su krajnje sumnjive prakse na financijskom tržištu, potpuno lišene odgovarajuće zakonske regulacije. Razlike su, nažalost, samo tehničke prirode. Tih godina, naime, najpopularniji proizvod na tržištu bila je dionica, vrijednosni papir na kojem se golem broj špekulanata iznimno obogatio, a iznosi su, baš kao i nedavno, vrlo brzo počeli izmicati kontroli. Krah burze 1929. bio je posljedica takvih nekontroliranih makinacija iako uzroci ovise o ekonomskom taboru. Sve ono napravljeno nakon toga, ponajprije na području regulative, u proteklim je 30-ak godina poništeno, što pravno, što praksom, zaključno s odbacivanjem Glass-Steagallova akta 1999., zakona koji je od 1933. odvajao investicijsko i komercijalno bankarstvo. Otpriške 10 godina lake dostupnosti kredita prouzročilo je lažan osjećaj prosperiteta i rast zaduženosti. Krahom Njutorške burze 1929. izbrisana su mnoga tako stvorena bogatstva, pala je potražnja, porasla nezaposlenost, u jednom trenutku do 25 posto u Americi, u nekim drugim zemljama i do 33 posto, a pogoni i proizvodnja počeli su nestajati zbog sloma potrošnje. Realne nadnice pale su 42 posto, proizvodnja stotinjak i svjetska trgovina 65 posto. Reagiravši na takve uvjete, Središnja banka 30 je posto srezala ponudu novca, što mnogi danas smatraju dolijevanjem ulja na vatru, a ni obrnuti koncept novog predsjednika Roosevelta utemeljen na državnoj potrošnji i javnim radovima nije uspio dvoznamenastu nezaposlenost srušiti na prijašnju razinu iako se situacija osjetno popravila. Primjerice, od svibnja 1937. do lipnja 1938. realni BDP pao je 18,2 posto.

Gubljenje posla i domova golemog broja ljudi izazvalo je rastakanje sustava i formiranje Hoovervillea, divljih naselja novopečenih beskućnika, diljem Amerike, nazvanih prema tadašnjem predsjedniku. Naziv ‘depresija’ odrazio se ne samo na ekonomsko stanje nego i na emotivno, jer je svijet rijetko kad svjedočio takvoj rezigniranosti i osjećaji bezizlaznosti kao onda. Osim radničke klase posebno su teško bili pogođeni milijuni poljoprivrednika koje je osim ukupne situacije u početku pogodila i teška suša. Nobelovac John Steinbeck napisao je dva romana koja su postala simboli tog vremena – ‘Plodove gnjeva’ i ‘O miševima i ljudima’ – u kojima je prikazao svu besperspektivnost i moralno utapanje depresijom pogođene Amerike. Sâm naziv ‘depresija’ prvi je put iskorišteno upravo omraženi Hoover, a u službenu literaturu 1934. uveo engleski ekonomist Lionel Robbins. Izraz se u tom kontekstu pojavljaju i prije, no tek je u tom razdoblju stvorena slika koju danas svi imaju u glavi.

Do sredine 30-ih kamatne su stope pale, ali očekivana deflacija i nevoljnost ljudi da troše i povećavaju dug značile su da su potrošnja i investicije u depresiji. Pokušaji spašavanja ekonomija protekcioničkim politikom i individualističkim pristupi vlada samo su pojačali kolaps globalne trgovine. Nakon dolaska Franklina Delano Roosevelta na mjesto predsjednika donesen je New Deal, program u kojim su pokrenuti javni radovi, uveden niz nasvim novih propisa, određen minimalac, radni standardi i postavljeni konkurentni uvjeti u svim industrijama, potaknuti sindikati da borbom za povećanje nadnica ojačaju kupovnu moć građana, srezana je poljoprivredna proizvodnja da bi se dignule cijene i kompanije prisiljene na suradnju s Vladom kako bi se odredile cijene. Nakon početnih uspjeha administracija je srezala potrošnju i digla poreze, što je izazvalo ponovni oštar pad. Proizvodnja je pala 30 posto, nezaposlenost porasla s 14,3 na 19 posto, pa odatle Krugmanovo razmišljanje.

Povlačiti paralele s današnjom situacijom vjerojatno je izlišno. U međuvremenu su dionice postale sasvim izližane pa je financijska industrija pronašla novu zabavu, derivative, još opasnije za ljudsko zdravlje. Načelo je pak ostalo isto. Riječ je o sasvim bezvrijednim brojkama u računalu iza kojih odavno ne stoji nikakva realna vrijednost, ali stoji vrlo realan dug, a dug je jedan od dva ključna faktora depresije. Drugi je panika. Slijed koji nastupa krahom, kakav je za razliku od kraha burze 1929. označio pad Lehman Brothersa 2008., isti je: panika, nemogućnost podmirivanja dugova, prelijevanje u realni sektor, sažimanje potražnje, rast zaliha, pad proizvodnje, pad zaposlenosti i zatim ponovno pad proizvodnje. Sve veće nepovjerenje, pesimizam i panika koji su uslijedili samo prolongiraju takvu situaciju.

Potražnja u Americi ne oporavlja se predviđenim ritmom. Maloprodaja je pala 1,2 posto u svibnju, a indeks potrošačkog povjerenja na 52,9 u lipnju; nezaposlenost pak stoji čvrsto nadomak 10 posto, bez naznaka veće pozitivne promjene. Iako su vlade i monetarne vlasti ovaj put odmah reagirale ekspanzivnom fiskalnom politikom, nije izgledan drukčiji ishod. Dugovi država narasli su, ekonomija nije reagirala dovoljno robusno, a nezaposlenost i golemo nepovjerenje tržišta, posebice kapitala, ostali su, stoga je i problem potražnje ostao neriješen. Vladino ‘lažiranje’ potražnje nije baš sasvim uspjelo. Više nego tehnički gledano kroz ekonomske modele, statistiku i matematiku, psihičko stanje pokazuje da ljudi, jednostavno, nisu uvjereni da je najgore prošlo; najviše u zapadnom svijetu vlada sve veće razočaranje sustavom u cjelini. Takav strah i nepovjerenje ključni su elementi u prolongiranju pada, a to onda znači depresiju. Najprije socijalno-psihološku pa onda i ekonomsku.

Sadnji ekonomski model istrošen je. Pokazuje se da ni kejnezijanski pristup, prema kojem valja trošiti da bi se zaradilo, ne daje rezultate kakve je nekoć davao, što je posljedica izmijenjenih okolnosti u svjetskom gospodarstvu. Svijet je globaliziran, proizvodnja je negdje drugdje pa se ni razvijeni svijet ne može izvući potrošnjom jer ne troši svoje nego tuđe, a da bi to mogao, mora se zadužiti, i to baš kod onih koji proizvode. Rezultat su nagomilani dugovi država, što ponovno pokreće zabrinjavajuću spiralu.

Dugovi znače rezanje, rezanje znači strah i paniku pa onda redom i sve drugo: manju potrošnju, manju proizvodnju, manju opću gospodarsku aktivnost. Ako se pak nastavi sumanuta potrošnja i nabijanje deficit, stvar se vraća na početak. U intermezzu osjećaj bezizlaznosti, koji se nezibježno počne javljati među ljudima, rezultira bijesom, rasapom društva i na kraju – depresijom. Čini se, dakle, da nijedan pristup ne jamči izlazak na zelene pašnjake; svijetu je očito potreban temeljit remont sustava u cjelini. Vačanje prokušanim lijekovima samo pokazuje veću imunost na kontinuirano silovanje zdravog razuma i ostataka ljudskosti. Inače, konačan i jasan kraj Velike depresije dogodio se tek s izbijanjem Drugoga svjetskog rata.