MMF-ova pljuska Mađarskoj

Svaki proizvod koji se ne može masovno proizvesti predodređen je za uspjeh. Dokazuje to primjer švedske farme koja je postigla planetarni uspjeh proizvodeći sir od soba! Točnije, tri soba, koji se zovu Gullan, Haelga i Juna. Spomenuti sobovi neobično su pitomi, pa ih upravo zato vlasnici Christopher i Ulla Johannson uspješno pomusti. Godišnja je proizvodnja sira te neobične farme 300-tinjak kilograma, što objašnjava cijenu od 1.000 dolara za kilogram. Od sobova sira još je skuplji magareći, koji proizvode naši susjedi Srbi. Nije riječ ni o kakvoj šali o magarcu – u Zasavici pokraj Sremske Mitrovice zaista se proizvodi sir od magarećeg mlijeka pod imenom Pule, a njegova je cijena ni manje ni više nego ravno 1.000 eura. Za kilogram sira potrebno je 25 litara mlijeka, a toliko jedna magarica daje u dvije godine.

Uza sir prirodno ide šunka, osobito ako je riječ o doručku u Hrvatskoj, no na uobičajenom hrvatskom stolu teško da se može naći šunka Manuela Maldonada Alba Quercus Reserve. Razlog: cijena od 320 dolara za kilogram. Za proizvodnju najskuplje šunke na svijetu iberijske svinje bile su na dijeti i hranile se visokokvalitetnim žirevima. Ekskluzivnost šunki daje i dvogodišnje sušenje, a ne jednogodišnje, kao što je uobičajeno.

Ako šunka može biti luksuzna, zašto ne bi i hamburger? Dosjetili su se to u Burger Kingu i tržištu ponudili hamburger od 200 dolara. Posluživao se u samo jednom londonskom restoranu, a visoka cijena opravdana je luksuznim sastojcima: govedinom wagu (najskupljom na svijetu), bijelim tartufima, šunkom Pata Negrom, balzamičnim octom Modena, matovilcem, ružičastom kamenom himalajskom solju, organskim bijelim vinom s iranskim šafranom – i sve to u bijelom pecivu.

A kad smo već kod peciva, nemoguće je u kontekstu luksusa ne spomenuti i najskuplji kruh. Dvadeset jedna funta za jedan kruh nije previše, tvrdi pekar Tom Herbert iz Londona, koji za svoj kruh kaže da je ‘umjetničko djelo’. Za pripravljanje tog umjetničkog djela potrebna su dva dana, tvrdi Tom Herbert, i dodaje da onaj tko ga kuša shvati zašto je 10 puta skuplji od običnog kruha. Je li zaista i 10 puta bolji, znaju Liz Hurley i Keith Allen, njegovi redoviti kupci.

Ekskluzivnost bombonu La Madeline au Truffle daje rijetki francuski crni tartuf obložen tamnom čokoladom Valhronom, ali i vlastoručno potpisano pismo u njegovoj ambalaži.

Jasno, unatoč svim ovim dobrim rezultatima, ekonomija nije potpuno izbjegla trenutačnim uvjetima u Europi, zbog čega se i oni spremaju na mjere štednje, iako ne tako oštre kao u mnogim drugim europskim državama. Nije teško pogoditi, popis počinje rezanjem fiskalnog deficita (trenutačno oko sedam posto BDP-a), i nastavlja se uobičajenim potezima kao što su reforma tržišta rada (visoka nezaposlenost od 12 posto) i krpanje mirovinskog sustava, povećanje praga za odlazak u mirovinu, reforma zdravstva, nastavak privatizacije i smanjenje poljoprivrednih poticaja. Koliko je strah od prezaduženosti jak kod Poljaka, najbolje se vidi iz njihova ustava kojim je propisano rezanje u slučaju da javni dug dosegne 60 posto BDP-a. Sada je, inače na 55 posto.

Uza sve navedene faktore, relativno miran san proteklih godina Poljaci duguju i mudrom iskorištavanju instrumenata Međunarodnoga monetarnog fonda, čiju su fleksibilnu kreditnu liniju u vrijednosti 20 milijardi dolara zatražili u travnju prošle godine. Bila je riječ o rezervnoj varijanti radi umirivanja tržišta i investitora, koja nikada nije iskorištena. Potkraj ožujka ove godine iz središnje banke poručili su da ne trebaju više tu kreditnu liniju, ali su pod pritiskom Vlade promijenili mišljenje i odlučili držati MMF pri ruci.

Sasvim drukčiji primjer odnosa s MMF-om jest njihov dalji susjed Mađarska koja je baš neki dan doživjela vrlo zvučnu pljusku od spomenutog Fonda, vrlo sličnu pljuskama kakve je ta organizacija dijelila u za nju nekim sretnijim vremenima kada su žarili i palili nad ekonomskom nejači. I dok Poljska odlučuje koliko će blizu držati MMF, Mađari će ih morati moliti da se vrate za pregovarački stol, nakon što su isti predstavnici fonda demonstrativno napustili ovaj tjedan. Razlog? Nevoljnost Vlade da dodatno smanji proračunski deficit. Posljedica? Ostali su bez preostalih 20 milijardi eura paketa za spas formiranog prije dvije godine za spas zemlje od financijskog raspadu. Ekonomija se u međuvremenu oporavila pa Mađarska nije ove godine povlačila dostupna sredstva, no u ovom trenutku faktična dostupnost sredstava nije uopće bitna, važno je kako će tržišta reagirati na povlačenje sigurnosne mreže.

Niska razina zaduženosti, visoka domaća potražnja, fleksibilna valuta, učinkovito iskorištavanje fondova EU i razumno raspolaganje potencijalom Međunarodnoga monetarnog fonda bili su recept za stabilnost poljske ekonomije i brz povratak rastu. Čini se kao sasvim jednostavan i lako primjenjiv recept, ali mnogima je očito savršeno nedostižan i nepojmljiv.

Ekonomska kriza uzdrmala je mnoge kompanije ruskih oligarha, ali rijetkima među njima palo je na pamet da prodaju svoje zračnolove ili jahte da bi ojačali svoj biznis. Prema analizi koju je napravio moskovski tjednik Finans, danas u Rusiji oko 500 ljudi ima svoje zračnolove VIP klase. Zanimljivo je da trenutačno najbogatiji Rus Vladimir Lisin nema svoj zračnolove, nego se koristi uslugama aviokompanije za VIP usluge.

Godinama najbogatiji građanin Rusije Roman Abramović, u svijetu poznatiji kao vlasnik nogometnog kluba Chelsea iz Londona, ima najveći i najskuplji zračnolove, Boeing 767-300 koji stoji oko 5 milijuna dolara. Taj zračnolove može bez problema preletjeti Atlantik, opremljen je najsvremenijom elektronikom, a znalci kažu da ni u čemu nije lošiji od onog koji putuje američki predsjednik Obama. Naravno, Abramović je vlasnik i jedne od najskupljih jahti na svijetu.

Odmah iza Abramovića na drugom je mjestu po cijeni zračnolova Sujejman Kerimov, vlasnik kompanije Nafta Moskva i član Savjeta Ruske Federacije, koji ima Boeing 737-7BJ/W. Za njega je iskeširao 52 milijuna dolara. Na trećem je mjestu David Jakobašvili, vlasnik proizvođača sokova i mliječnih proizvoda Vim Bil Dan, koji leti u Gulfstreamu G-V koji ga je stajao 35 milijuna dolara, ali njegova kompanija ima i Gulfstream G 550 koji je ipak nešto skuplji, vrijedi 55 milijuna dolara.

Predsjednik Oneskim grupe Mihail Prohorov, koji se u Europi proslavio po svojim skupim zabavama u francuskim mondenim zimovalištima, putuje u Gulfstreamu GV-SP 45 za koji je iskeširao 45 milijuna dolara. Predsjednik savjeta direktora i vlasnik banke Ruski standard Rustam Tariko ima Boeing 737-7BJ/W koji stoji 52 milijuna dolara, a Andrej Skoč, suvlasnik Metalinvesta i član ruske Dume, vlasnik je Airbusa A319-115CJ koji stoji više od 50 milijuna dolara. Oleg Deripaska, do krize najbogatiji čovjek u Rusiji, još ima Gulfstream GV-SP za koji je izdvojio samo 45 milijuna. Predsjednik i suvlasnik Lukoila Vagit Alekperov nešto je skromniji, ima Falcon 900 EX za koji je platio samo 30 milijuna dolara.

Samo manjem broju milijardera koji su u krizi doživjeli poslovni brodolom palo je na pamet da prodaju svoj zračnolove, poput vlasnika Miraks Grupe Sergeja Polonskog. U vrijeme dok je širio imperij gradeći poslovne nebodere na obali rijeke Moskve, poznatije kao Moskva city, Polonski je upamćen po bahatoj izjavi na proslavi svog rođendana u Francuskoj gdje je pred novinarima izjavio: ‘Oni poslovni ljudi koji ne imaju na svom računu milijardu dolara, neka idu u dupe’. Mnogi ruski milijarderi, među kojima je i Oleg Deripaska, u vrijeme najžešće krize tražili su i dobivali pomoć države, odnosno novac poreznih obveznika, ali se ugodnosti bogataškog života očito nisu htjeli odreći.

I u drugim zemljama bogati i uspješni biznismeni putuju privatnim zračnolovima. Zašto bi se onda ruski razlikovali od ostalih? Obične građane Rusije, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, irritira to što znaju kako je većina tih bogataša stekla imovinu, kako su za malo novca različitim makinacijama preuzeli velike državne tvornice i kompanije. Da su svoje bogatstvo stvarali od nule, nikome ne bi smetalo što kupuju najskuplje privatne zračnolove i jahte.