-
Upozoravate da se rastom duga može izazvati deflatorna spirala. U čemu je opasnost? Kad izbije kriza i padne potražnja, cijene počnu padati. Kriza u kojoj pada potražnja daje dodatnu vrijednost novcu. Ljudi se teže odlučuju na kupnju, a zadržavanjem novca njegova vrijednost raste pa zato dolazi do bijega iz potrošnje prema novcu. Novac postaje investicija sam za sebe, a smanjivanje novca u optjecaju ograničava ekonomske aktivnosti, što još više produbljuje recesiju koja se može pretvoriti u dugotrajnu depresiju. Proizvođači ne mogu do novca, ne mogu se zadužiti jer je novac skup, a ako ni država ne emitira dovoljnu količinu novca, kamate rastu. Takav se kumulativni proces stagnacije može dugo održavati. Naš pad proizvodnje još nije završen, a deflacija bi ga mogla samo još produbiti.
-
Koliko smo duboko u toj spirali? Mi smo već u nju zakoračili, pitanje je samo koliko će to dugo trajati. Ako se ide na stezanje, kontraktaciju tržišne aktivnosti, to će nas doista dovesti u dugoročnu depresiju. To se dogodilo 30-ih godina prošlog stoljeća, nakon dvije-tri godine kriza je prešla u depresiju i zato su zemlje koje su imale to istaknuto požurile brzo stimulirati potrošnju kako se to ne bi ponovilo. Smanjile su kamate, povećale su emisiju novca kako se on ne bi povlačio, nego iskoristio za ulaganja.
-
Uza sve to mi još muku mučimo i s nelikvidnošću? Temeljni je problem nelikvidnosti u nerazmjeru potrebne, poželjne razine proizvodnje i količine novca. Milton Friedman tvrdio je da je prema njegovim istraživanjima prirodni odnos novčane mase i domaćeg bruto proizvoda jedan prema sedam, što znači da bi novčana masa trebala biti oko 13 posto BDP-a, i to u normalnim, a ne u recesijskim vremenima. Naša je novčana masa dugo bila daleko ispod te razine. Održavanjem takvoga nenormalnog odnosa izgurali smo domaću valutu, stvorili smo stanje trajne nelikvidnosti i skupog novca.
Profit i zdravlje
Što su dokazale sve razvijene države koje su intervencijama spašavale najprije banke, potom i realni sektor? Upravo to sada mora učiniti i Hrvatska. Prihodovna strana proračuna neće se poboljšati rezanjem, nego većom proizvodnjom i dohotkom. Zašto država ne bi smanjila cijenu novca na 1,5 ili dva posto, kakva je vani? Politika oživljavanja mora smanjiti teret duga, jer nitko ne želi investirati u prezaduženu zemlju. Država mora iznaći način da smanji teret duga, a to se može regulacijom kamata i emisijom novca, dodavanjem određene količine koja bi zadovoljila potrebe gospodarstva, jer kad postoji nestašica novca, uvjete diktira onaj tko ga posjeduje.
Čime ćemo vraćati dug i istodobno zatvarati deficite u proračunu i platnoj bilanci? Ovakav inozemni dug glavna je kočnica razvoja, jer njegovo servisiranje onemogućuje svaku moguću akumulaciju, sav višak koji bi se mogao uložiti u razvoj. Nema drugog načina izlaska iz stanja višestrukih deficita osim poticanja proizvodnje, izvoza i tehnološkog napretka. Za to treba učiniti sve što nam je na raspolaganju, a vremena nemamo mnogo.
