Upozoravate da se rastom duga može izazvati deflatorna spirala. U čemu je opasnost? Kad izbije kriza i padne potražnja, cijene počnu padati. Kriza u kojoj pada potražnja daje dodatnu vrijednost novcu. Ljudi se teže odlučuju na kupnju, a zadržavanjem novca njegova vrijednost raste pa zato dolazi do bijega iz potrošnje prema novcu. Novac postaje investicija sam za sebe, a smanjivanje novca u optjecaju ograničava ekonomske aktivnosti, što još više produbljuje recesiju koja se može pretvoriti u dugotrajnu depresiju. Proizvođači ne mogu do novca, ne mogu se zadužiti jer je novac skup, a ako ni država ne emitira dovoljnu količinu novca, kamate rastu. Takav se kumulativni proces stagnacije može dugo održavati. Naš pad proizvodnje još nije završen, a deflacija bi ga mogla samo još produbiti.
Koliko smo duboko u toj spirali? Mi smo već u nju zakoračili, pitanje je samo koliko će to dugo trajati. Ako se ide na stezanje, kontraktaciju tržišne aktivnosti, to će nas doista dovesti u dugoročnu depresiju. To se dogodilo 30-ih godina prošlog stoljeća, nakon dvije-tri godine kriza je prešla u depresiju i zato su zemlje koje su imale to iskustvo požurile brzo stimulirati potrošnju kako se to ne bi ponovilo. Smanjile su kamate, povećale su emisiju novca kako se on ne bi povlačio, nego iskoristio za ulaganja.
Uza sve to mi još muku mučimo i s nelikvidnošću? Temeljni je problem nelikvidnosti u nerazmjeru potrebne, poželjne razine proizvodnje i količine novca. Milton Friedman tvrdio je da je prema njegovim istraživanjima prirodni odnos novčane mase i domaćeg bruto proizvoda jedan prema sedam, što znači da bi novčana masa trebala biti oko 13 posto BDP-a, i to u normalnim, a ne u recesijama vremenima. Naša je novčana masa dugo bila daleko ispod te razine. Održavanjem takvoga nenormalnog odnosa izgurali smo domaću valutu, stvorili smo stanje trajne nelikvidnosti i skupog novca.
