Home / Tvrtke i tržišta / Svaki proizvod koji se ne može masovno proizvesti predodređen je za uspjeh

Svaki proizvod koji se ne može masovno proizvesti predodređen je za uspjeh

Dokazuje to planetarni uspjeh švedske farme koja proizvodi sir od soba. Ograničene količine sintagma su koja odlično prolazi u svijetu luksuza. Svaki proizvod koji se ne može masovno proizvesti predodređen je za uspjeh. Dokazuje to primjer švedske farme koja je postigla planetarni uspjeh proizvodeći sir od soba! Točnije, tri soba, koji se zovu Gullan, Haelga i Juna. Spomenuti sobovi neobično su pitomi, pa ih upravo zato vlasnici Christopher i Ulla Johannson uspješno pomusti. Godišnja je proizvodnja sira te neobične farme 300-tinjak kilograma, što objašnjava cijenu od 1.000 dolara za kilogram. Od sobova sira još je skuplji magareći, koji proizvode naši susjedi Srbi. Nije riječ ni o kakvoj šali o magarcu – u Zasavici pokraj Sremske Mitrovice zaista se proizvodi sir od magarećeg mlijeka pod imenom Pule, a njegova je cijena ni manje ni više nego ravno 1.000 eura. Za kilogram sira potrebno je 25 litara mlijeka, a toliko jedna magarica daje u dvije godine.

Uza sir prirodno ide šunka, osobito ako je riječ o doručku u Hrvatskoj, no na uobičajenom hrvatskom stolu teško da se naći šunka Manuela Maldonada Alba Quercus Reserve. Razlog: cijena od 320 dolara za kilogram. Za proizvodnju najskuplje šunke na svijetu iberijske svinje bile su na dijeti i hranile se visokokvalitetnim žirevima. Ekskluzivnost šunki daje i dvogodišnje sušenje, a ne jednogodišnje, kao što je uobičajeno. Ako šunka može biti luksuzna, zašto ne bi i hamburger? Dosjetili su se to u Burger Kingu i tržištu ponudili hamburger od 200 dolara. Posluživao se u samo jednom londonskom restoranu, a visoka cijena opravdana je luksuznim sastojcima: govedinom wagu (najskupljom na svijetu), bijelim tartufima, šunkom Pata Negrom, balzamičnim octom Modena, matovilcem, ružičastom kamenom himalajskom solju, organskim bijelim vinom s iranskim šafranom – i sve to u bijelom pecivu.

A kad smo već kod peciva, nemoguće je u kontekstu luksusa ne spomenuti i najskuplji kruh. Dvadeset jedna funta za jedan kruh nije previše, tvrdi pekar Tom Herbert iz Londona, koji za svoj kruh kaže da je ‘umjetničko djelo’. Za pripravljanje tog umjetničkog djela potrebna su dva dana, tvrdi Tom Herbert, i dodaje da onaj tko ga kuša shvati zašto je 10 puta skuplji od običnog kruha. Je li zaista i 10 puta bolji, znaju Liz Hurley i Keith Allen, njegovi redoviti kupci.