Home / Biznis i politika / Uvoz se često ne isplati

Uvoz se često ne isplati

Obvezna registracija novih prepaid korisnika trebala je početi 1. lipnja ove godine (starih korisnika do 1. rujna), no na većini prodajnih mjesta to se i dalje ne radi. Iako se iz krugova telekom-operatera, kojima odgovara status quo jer ne moraju investirati u prilagodbu prodajne mreže, može čuti da će uspjeti ‘srušiti’ tu obvezu, u Operacijsko-tehničkom centru (OTC) u kojem je započela inicijativa i u nadležnom HAKOM-u tvrde da se od registracije ne može odustati jer ju propisuje Zakon o elektroničkim komunikacijama. Pretpostavlja se da se operaterima sada gleda kroz prste zbog turističke sezone, no iz nadležnih institucija uvjeravaju da će najesen rigoroznije inzistirati na provedbi obveza za čije je nepoštovanje propisano i plaćanje penala.

Operateri tvrde da nisu dobili nikakve nove informacije o načinu provedbe te obveze, a OTC i HAKOM kažu da su ih dopisom obavijestili o tome kako trebaju promijeniti Opće uvjete poslovanja. – U HT-u ćemo kao i do sada poštovati sve zakonom propisane obveze, no od nadležnih tijela nismo dobili nikakve nove informacije – kažu u najvećem telekom-operateru. U Tele2 kažu da se od registracije nije odustalo, no da ne znaju do kojeg je točno datuma odgođena jer nikakve službene obavijesti nisu primili. U OTC-u pak ističu da razgovori o ovoj temi traju od listopada prošle godine te da su sami operateri predložili navedene rokove i način provođenja registracije nakon čega su se počeli žestoko buniti.

Dva su problema. Slogan države ‘Kupujmo hrvatsko!’ nema temelja ako naši proizvođači sirovina razmišljaju jako usko i proizvode samo za hrvatsko tržište, pa ne mogu biti cjenovno konkurentni ostalim regionalnim i multinacionalnim kompanijama ni na hrvatskom tržištu. Drugi je problem povezan s uvozom i taj što se, kad se i uvozi, uvozi nekvalitetna sirovina, primjerice u građevinarstvu, jer ako bi se uvozila ista kvaliteta, cijena bi u mnogo slučajeva bila ista, ako ne i viša od domaćih kvalitetnijih proizvoda – objašnjava Zrilić.

U najvećoj hrvatskoj prehrambenoj kompaniji Vin-diji ističu da im je osnovni kriterij kvaliteta i cijena te kažu da imaju rigorozan kriterij odabira dobavljača sirovina koji kvalitetu dokazuju dokumentacijom prihvatljivog stupnja. Surađuju s više od 4.000 domaćih proizvođača kravlje, kozjeg, i ovčijeg mlijeka, a imaju i 150 kooperanata za proizvodnju brojlera pilića i purića za koje proizvode stočnu hranu čiju pak sirovinu nabavljaju od hrvatskih proizvođača. Hrvatska poljoprivredna agencija dodijelila im je pravo uporabe znaka ‘Mlijeko hrvatskih farmi’ za ukupno 32 proizvoda, a imaju i HGK-ove statusne znakove ‘Izvorno hrvatsko’ i ‘Hrvatska kvaliteta’.

  • Zanemarena poljoprivredna proizvodnja, a posljednjih godina i industrijska, ne osigurava domaćim proizvođačima hrane dovoljno sirovina. Država mora provoditi mjere razvoja poljoprivredne proizvodnje jer nema dovoljno novca, osobito u ovim recesijskim godinama – kaže Stjepan Sabljak, direktor profišnog centra BIOdara u sklopu Vindijine tvrtke Koke.

Marjan Vučak, predsjednik Uprave Megglea, koristi se istim kriterijima za nabavu sirovina. Najvažnija im je sirovina sirovog mlijeka. Kad je riječ o njemu, situacija je složenija, najprije zbog specifičnosti i osjetljivosti robe, ali onda i zbog utjecaja države. Sirovo mlijeko ne isplati se uvoziti, no, ipak, potvrđuje Sabljak, ima razdoblja u godini u kojima je proizvodnja mlijeka manja i u kojima su primorani potražiti druga rješenja. – Najbolje je uspješno li se to riješiti dogovorom s drugim mljekarima. No, ako se ne uspije, onda je i uvoz jedna od mogućnosti – kaže Vučak.

Kad je riječ o drugim sirovinama za proizvodnju mliječnih proizvoda, nastavlja, isplativost ovisi o cijeni jer ima inozemnih dobavljača koji su mnogo povoljniji od naših, pa je onda cijena uvećana za carinska davanja i dalje manja od one ponuđene od hrvatskih dobavljača. Na to utječe mnogo stvari poput raspoloživosti sirovine, veličine poduzeća i pregovaračke pozicije.

  • Kao internacionalno poduzeće imamo povoljnije ugovore na razini grupe nego što bismo ih imali kao pojedinačno poduzeće – kaže Vučak i dodaje da maksimalno iskorištavaju domaće resurse: kad je riječ o sirovome mlijeku, gotovo 100 posto, a kod drugih dobavljača kad god je to ekonomski opravdano.

A na pitanje imaju li ideju da kupe tvrtku koja bi im proizvodila potrebne sirovine Vučak kaže da za sada u svojim planovima širenja u regiji nisu predvidjeli i takvu mogućnost, što ne znači da ne bi, ako se pojavi prava prilika, razmotrili i tu opciju. U svakom slučaju, ističe da će uvijek radije izabrati hrvatskog dobavljača, što ne znači da će izabrati skuplju ponudu umjesto jeftinije iste kvalitete. To pogotovo u današnjoj ekonomskoj situaciji ne bi bilo realno.

Uza sve spomenute kriterije nabave sirovine Dijana Jendrašinkin, izvršna direktorica Korporativnih komunikacija u Podravci, dodaje i uvjete plaćanja. Kaže da, općenito gledano, uvoz nije isplativiji, no u uvjetima nedovoljne domaće proizvodnje ne uvozne dovoljno, bilo da se uopće ne proizvode.

  • Domaće resurse iskorištavamo najviše što možemo i ujedno potičemo razvoj na domaćem tržištu – kaže.

U Karlovačkoj pivovari kažu da je odabir najboljih sirovina za koje su izrađene detaljne specifikacije početna točka osiguranja kvalitete njihovih proizvoda. Sirovine nabavljaju samo od dobavljača kojima redovito kontroliraju usklađenost uzoraka sirovina sa specifikacijama. U laboratoriju redovito provjeravaju sirovine i pivo u svim fazama proizvodnog procesa.

Istraživanje socijalno-gospodarskog učinka poslovanja Pivovare na lokalnu zajednicu i Hrvatsku provedeno u ožujku ove godine potvrdilo je izravnu korist koju zahvaljujući poslovanju Pivovare imaju lokalni (hrvatski) dobavljači, kao i hrvatske tvrtke i potrošači. Većina slada (62 posto) i kukuruzne krupice (67 posto) koje Karlovačka pivovara rabi u proizvodnji piva potječe od lokalnih proizvođača koji ječam i kukuruz kupuju od hrvatskih poljoprivrednika. Isto je istraživanje potvrdilo pozitivan učinak Pivovare na sektor proizvodnje slada i uzgoj ječma otvaranjem 280 radnih mjesta povezanih s uporabom lokalnog slada. Od toga je otprilike 220 radnih mjesta izravno (uzgajivači ječma za proizvodnju slada) i neizravno (vezano uz potrošnju tvrtki i kućanstava) povezano s poljoprivrednim sektorom.

Problemi s manjkom sirovina pokazuju da bi se možda mogla razviti strategija razvoja proizvođača sirovina, barem u tom dijelu prehrambenog sektora u kojemu možemo mnogo lakše razviti industriju nego, primjerice, automobilsku. Različitim mjerama poticaja država može, smatraju u Podravci, unaprijediti razvoj domaćih proizvođača da bi se ponajprije podmirile domaći potrebe i omogućio izvoz eventualnih viškova na međunarodno tržište koji u tom slučaju moraju kvalitetom i cijenama biti konkurentni međunarodnoj ponudi. Zrilić dodaje da je potreban bolji i učinkoviti inspeksijski nadzor uvoza, što bi potrošače zaštitilo od jeftinog i nekvalitetnog uvoza, ali i bolji nadzor ugrađenih komponenata u neke gotove proizvode, pogotovo u građevinarstvu. Druga je stvar, kaže, poticanje izvoza jer se izvozom domaći proizvođači osposobljavaju da budu konkurentniji i na domaćem tržištu.

Na sve to Vučak dodaje da država i HGK već čine mnogo na promociji i poboljšanju poslovanja hrvatskih tvrtki, ali i zaključuje: – Konkurencnost je ipak u našim rukama. Razne državne subvencije sigurno bi pomogle sniziti cijene nekih hrvatskih sirovina, no dugoročno to ne može biti rješenje. Ako neka sirovina proizvedena u Hrvatskoj ne može biti konkurentna isto kvalitetnoj iz uvoza, teško da joj bilo kakve intervencije na duge staze mogu pomoći. Tržište samo diktira kretanja i uvjete opstanka; to je mnogo kvalitetnije od upletanja nekih čimbenika čiji utjecaj može postati i negativan, što bi bilo pogubno za sve povezane karike u lancu.