Energetika

Iako je redakcija Lidera posljednja koja bi zagovarala javne radove, politika je napravila toliko katastrofalnih pogrešaka da je sada hrvatski New Deal sa svim svojim opasnostima ostao jedino kratkoročno rješenje za izvlačenje iz recesije.

Budućnost pripada onima koji uvide mogućnosti prije nego što one postanu očite. Tim citatom započinje Program razvojnih projekata koje potpisuje Hrvatska komora inženjera građevinarstva. Izlaz iz teške gospodarske situacije i ekonomski oporavak moguće je samo povećanjem izvoza i angažiranjem dodatnog kapitala za nove razvojne investicije koje nose prihvatljiv potencijal financijskog povrata. Nakon gradnje autocesta na redu je nešto novo – kažu u Komori.

Dakle, traži se hrvatski Franklin D. Roosevelt s aktovkom punom dobrih i isplativih projekata koji će pokrenuti cijelo gospodarstvo. Dotad, pokušavajući spasiti svoju egzistenciju, građevinari su se potrudili ponuditi niz projekata koji, osim što zapošljavaju njihovu operativu, imaju šire multiplikativne efekte. Ono što je u ovoj krizi apsolutno svima postalo jasno jest da se ni država ni privatni sektor više ne mogu zaduživati, ali da uz štednju i kresanje javne potrošnje moramo investirati u dugoročni razvoj. Inače će se stajanje u mjestu ubrzo pretvoriti u vožnju unatrag po nizbrci.

Premda može zvučati neobično, konsenzus političara, ekonomista i stručnjaka je više-manje postignut i oko toga u što bi trebali investirati. Trebaju nam izravne strane investicije (jer domaćeg kapitala nema dovoljno) ili partnerstva države i privatnih investitora u području energetike, željezničke infrastrukture, vodoprivrede i navodnjavanja, turizma i zaštite okoliša. Stručnjaci su suglasni da Hrvatskoj nedostaju projekti dugoročno održivih infrastrukturnih zahvata od javnog interesa koji bi bili pripremljeni do razine ishodenja lokacijskih dozvola. Nema projekata koji bi se mogli odmah ponuditi investitorima ili na osnovi kojih bi mogli aplicirati za fondove Europske unije.

Iako se javna potrošnja kritizira i ekonomisti insistiraju na njezinu smanjenju, ipak postoje projekti u koje je vrijedno uložiti jer se od njih očekuje širi utjecaj na gospodarstvo. Komora inženjera građevinarstva napravila je tako program koji je osmišljen na nacionalnoj razini. Djelovanje tih projekata je, prema njihovu mišljenju, višestruko multiplikativno jer se aktiviraju znatno širi kapaciteti sektora turizma, poljoprivrede, logistike, energetike i energetske učinkovitosti.

Hrvatska ima mogućnosti sagraditi još 62 hidroelektrane s prosječnom godišnjom proizvodnjom od oko 5.900 GWh električne energije. U gradnji hidroelektrana 85 posto proizvoda koji se ugrađuju mogu proizvesti domaće građevinske i elektrostrojarske tvrtke. Komora inženjera građevinarstva izdvojila je 17 projekata koji osim proizvodnje energije imaju i drugu funkciju (zaštite od poplave, opskrba pitkom vodom, navodnjavanje, ploviba), a udio je drugih korisnika u investiciji od 10 do 50 posto. Gradnja u prosjeku traje od četiri do pet godina, a trajnost im je najmanje sto godina za razliku od TE i NE. Ipak, zakonodavac je propustio dati nužnu zakonsku i stratešku potporu višenamjenskim hidroenergetskim objektima. Nejasno je i zašto se hidroenergetske zahvate do 10 MW instalirane snage smatra obnovljivim izvorima energije i daje im se potpora, a veće zahvate s 11 MW snage ne smatra se poticanim obnovljivim izvorom energije. Kao najisplativija investicija u hidroenergetici izdvojen je sustav Kosinj-Senj 2. Trošak realizacije sustava je oko 550 milijuna eura uz prosječnu godišnju proizvodnju energije od 1.410 GWh koja je čisti izvozni proizvod. Investicija u ovaj projekt jamči siguran povrat uloženih sredstava u roku od sedam do osam godina uz ostvarenje prosječne godišnje dobiti od 40 do 75 milijuna eura koja se može iskoristiti za daljnji razvoj elektroenergetskog sustava.

Najefikasniji utjecaj na postizanje energetske samostalnosti neke zemlje, posebno ako je uvoznik energije, jest povećanje energetske učinkovitosti – u industrijskoj proizvodnji, poljoprivredi, prometu i kućanstvima. Povećanjem energetske učinkovitosti na postojećim stambenim jedinicama i drugim objektima za boravak ljudi osim smanjenja ovisnosti o uvozu energije pokrenuli bi se i poslovi stanogradnje na specijaliziranim segmentima, a potaknula bi se i industrija građevinskih materijala i proizvoda. Ulaganjem u postojeće objekte (kojih je oko 1,05 milijuna) uz pretpostavku desetogodišnjeg razdoblja realizacije programa otvorio bi se investicijski ciklus u stanogradnji koji bi specijaliziranim tvrtkama nakon ‘uhodavanja’ projekta mogao upršiti do milijardu eura na godinu uz kontinuirano smanjenje energetske potrošnje zemlje za tisuću GWh na godinu. Tako bi se izbjegao gubitak zaposlenja u specijaliziranom području građevinarstva i pratećim industrijama koji se procjenjuje na više od 10 tisuća radnih mjesta, poboljšala bi se vanjsko-trgovinska bilanca (više od 90 posto orijentiran na domaće tvrtke), a projekt je zanimljiv i u sklopu strategije produžetka turističke sezone i na obali i u unutrašnjosti zemlje. Energetske uštede bile bi i do 50 posto, a ukupni projekt mogao bi se realizirati uz angažiranje sredstava iz različitih poticajnih izvora te dijelom građana i drugih vlasnika objekata.

Sustavi navodnjavanja za novih 40.000 radnih mjesta. Sustavima navodnjavanja pokriven je samo jedan posto korištenih poljoprivrednih površina. Definirana su četiri nacionalna pilot-projekta (Bid-bosutsko polje, Opatovac, Kašela-Seget i Donja Neretva) koji nisu naknadno usklađeni sa županijskim planovima. Situacija zahtijeva promjenu pristupa i umjesto poticanja pilot-projekata treba se okrenuti realizaciji velikih cjelovitih sustava koji bi bili vezani uz rješenja osiguranja izvora vode za navodnjavanje i uspostavu pouzdanih sustava otkupa i prerade radi privlačenja ulagača – otkupljivača, prerađivača i trgovaca. Deset projekata sustava navodnjavanja koje predlaže Komora (područje Virovitica, Donji Miholjac, Osijek, Baranja, Vinkovci, Vukovar, Zadar, Trogir, Metković i Dubrovnik) površine je 153.680 hektara, a prosječni godišnji prihod bi ukupno trebao iznositi 855 milijuna eura. Od oko milijardu eura ulaganja 60 posto troškova odnosi se na građevinske radove, a preostali dio na opremanje sustava. Projekt zahtijevaju i sezonsku radnu snagu, što bi značilo otvaranje 40 tisuća novih radnih mjesta (samo na području Dalmacije oko 25 tisuća). Ta bi se radna mjesta, uz osmišljenu koncepciju uzgoja pojedinih vrsta voća i povrća, mogla pretvoriti u stalna. Svaki od tih sustava predstavlja integrirajući regionalni potvor jer povećava prihode na poljoprivrednim površinama. Uz to povećava se vrijednost zemljišta, a projekti su kompatibilni s razvojnim planovima drugih sektora – trgovine, prerađivačke industrije i turizma.

Predlažu se ulaganja u željezničku infrastrukturu, nove lučke kapacitete, dogradnju i preuređenje zračnih luka itd. Osim državnog proračuna u izvo- re financiranja ulaze fondovi EU, EIB-a, EBRD-a, Svjetske banke. U sve jadranske luke sada ulazi samo oko osam posto prometa u Sredozemlju koji je namijenjen europskim odredištima. Drastična promjena dogodila bi se gradnjom luke Rijeka – Krk i uspostavom efikasne željezničke veze sa zaleđem. Povezivanje luke Rijeka s lukom Vukovar na Dunavu cestovnim, željezničkim i vodnim putem pretvorilo bi oba grada u glavna prometna čvorišta Srednje Europe (projekt Kvarnerska golubica). Za realizaciju Kvarnerske golubice prioritet je gradnja novih luka Rijeka (i novog željezničkog mosta na Krku) i Vukovar, gradnja nizinske pruge Zagreb – Rijeka, rekonstrukcija pruge Zagreb – Botovo, Zagreb – Tovarnik, gradnja kanala Dunav – Sava te regulacija rijeke Save. Nova luka Rijeka i luka Ploče povezane su i koridorom Vc, što povećava njihovu isplativost. Investicije u morske luke procjenjuju se na 511 milijuna eura (od čega 400 u luku Rijeka). Ukupna ulaganja u željezničku infrastrukturu procjenjuju se na oko sedam milijardi eura, uz udio domaćih tvrtki u gradnji od oko 90 posto. No problem je što gotovo nijedna ishodne lokacijske dozvole, za što u prosjeku treba 20 mjeseci. Vrijednost ulaganja u unutarnje plovne putove i rijeke procjenjuje se na oko 2,2 milijarde eura.

Najveći je problem turizma nedovoljno osmišljen proces privatizacije, tj. izostanak stranih ulaganja i novih pokretača ulaganja na tržištu usluga, zbog čega treba hitno ukloniti zapreke ulaganjima i modernizaciji smještajnih kapaciteta. Komora inženjera izdvojila je 16 projekata, među kojima su i oni vezani uz kontinentalni turizam. Zajednički su svim projektima koncept cjelogodišnjeg korištenja, visoka razina popunjenosti zbog atraktivnih pratećih sadržaja te visoka razina usluge koja donosi visoke prihode po jedinici (od 40 do 100 tisuća eura na godinu po jedinici). Među projektima su Brijuni rivijera, Fantasyland, Savudrija, Princeza Jadran, Tri sestre, Resort Plitvice, Golf Markocija, Mega Yacht Marina Šibenik itd. Ukupni iznos investicija od oko 3 milijarde eura u najvećem se dijelu odnosi na građevinski sektor, a očekuje se otvaranje 16 tisuća novih radnih mjesta u turističkom sektoru i još toliko u raznim pratećim djelatnostima. Mogući udio hrvatskih tvrtki u gradnji iznosi od 70 do 95 posto. Dva su primjera integrirajućih projekata radi razvoja regionalne turističke ponude Dubrovački kolarini i Princeza Jadran. Podrazumijevaju gradnju zaokruženog niza marina, hotelskog i kongresnog smještaja najviše klase uza sve prateće uslužne sadržaje (ugostiteljstvo, trgovina, proizvodnja hrane) na južnom i srednjem Jadranu.

Za građevinski sektor zanimljiva su ulaganja povezana s kapitalnim zahvatima iz područja zaštite okoliša koja su u ovlasti države i njezinih javnih tvrtki – gradnja najvažnijih sustava odvodnje i s njima povezanih uređaja za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda te gradnja centara za gospodarenje otpadom. Trenutačno je malo strateški osmišljenih projekata iako su realizaciju većine potpomogle država i međunarodne institucije. Prioritetnim se smatra ulaganje u sustave odvodnje i pročišćavanje komunalnih voda najvećih gradova te regionalne centre koji povezuju manje sredine jer najviše pridonose onečišćenju. Osim lokalnih i državnog proračuna na raspolaganju su sredstva iz IPA fonda i Svjetske banke. Vrijednost investicijskih radova na gradnji, dogradnji i rekonstrukciji 47 sustava procjenjuje se na 1,1 milijardu eura, a za uređaje još 490 milijuna eura. Za sufinanciranje fondovima EU trebalo bi biti predloženo 29 sustava i uređaja ukupne vrijednosti 900 milijuna eura, a od toga se iz fondova EU očekuje oko 330 milijuna eura nepovratnih sredstava. U ovim poslovima nije velik udio hrvatskih tvrtki (manje od 40 posto) jer se većina uređaja ne proizvodi u Hrvatskoj. Donošenjem odluke o lokacijama centara za gospodarenje otpadom (predviđeno ukupno 13) mogle bi se pokrenuti investicije vrijedne oko 350 milijuna eura u roku od tri do pet godina.

Prije Komore građevinskih inženjera slične je sektore i projekte apostrofirao Radimir Čačić iz HNS-a. Upravo bi on mogao biti najbliži Rooseveltovu liku zbog afiniteta prema infrastrukturnim projektima, no nema dovoljno političke snage. Čačić je prije nekoliko mjeseci tako ponudio četiri poluge razvoja Hrvatske – energetika, turizam, željeznica i zaštita okoliša. Prvi korak u turizmu je stavljanje u funkciju neiskorištenih turističkih kapaciteta u državnom vlasništvu, gdje država treba dati zemljište i postojeće objekte i na taj način privući strane investitore. Čačić smatra da bi ti projekti mogli privući najmanje dvije milijarde eura kapitala, a rok za realizaciju je dvije do četiri godine kao i za deset projekata u energetici, koji bi trebali privući oko osam milijardi eura investicija.

Energetika je logično polje za privlačenje stranih investicija, suglasni su ekonomisti, jer uvozimo 50 posto energije, a potencijalne ulagače trebala bi privući liberalizacija tržišta i činjenica da će prihvaćanjem EU cijene energenata rasti. Najviše se pristom upire u hidropotencijal koji je jedva napola iskorišten. Za željeznice bi se moglo povući najviše nepovratnih sredstava EU. Hrvatska bi, kaže Čačić, trebala uložiti samo 15 posto od ukupne investicije, no mora imati detaljno pripremljen projekt modernizacije. Za sve projekte o kojima se sada priča nije napravljeno ni deset posto pripreme. I ti se troškovi broje u milijunima eura, ali bi barem imali opravdanu svrhu ako je riječ o kvalitetno osmišljenim i isplativim projektima.

Čačićevi partneri iz Kukuriku koalicije, predvođeni SDP-om, koji pak ne želi ni čuti da bi Čačić mogao biti hrvatski Roosevelt jer je ta uloga po njima namijenjena SDP-u, imaju vrlo slične ideje. Ako se kao partneri slažemo, to je samo bolje za nas – kaže Gordan Maras, poslovni direktor SDP-a, ističući da će njihov gospodarski koncept uključivati investicijski ciklus s fokusom na energetiku, promet, turizam i investicije u poljoprivredu. Maras ističe da zbog geografski zanimljivog položaja hrvatskih luka za sve koji izvoze u Europu ne trebamo bježati od investitora iz Kine, Indije, Brazila itd., a da u elektrane može investirati i sam HEP.

Problem domaćega gospodarstva dosad nije bila visina nego sama struktura investicija. Većinu investicija generirali su država (središnja i lokalna uprava) te poduzeća u državnom vlasništvu. Istodobno su investicije privatnog sektora bile skromne, a gotovo 50 posto ukupnih investicija odnosio se na građevinske radove umjesto na nabavu kapitalnih strojeva i opreme.

Država će silom prilika morati smanjiti svoje kapitalne investicije zbog rastućeg proračunskog deficita te nepovoljne strukture rashodovne strane proračuna. Ipak, država ne bi smjela potpuno odustati od državnih ulaganja, nego znatno promijeniti i njihovu strukturu. Ključno je da se za svako važnije ulaganje države napravi cost benefit analiza s detaljno razrađenim direktnim i indirektnim koristima za domaće gospodarstvo. Buduća struktura državnih investicija uvelike će biti determirana pristupanjem Hrvatske EU, a u određenoj mjeri i financiranja iz fondova EU – kaže Zdeslav Šantić, ekonomski analitičar Splitske banke. Najvažnija ulaganja očekuje u transportu (riječni i željeznički prijevoz), u zaštiti okoliša te energetskom sustavu jer imaju važan i dugotrajno pozitivan utjecaj na gospodarstvo, ali i cjelokupno društvo. Osim toga država bi, smatra Šantić, određena sredstva trebala usmjeriti i prema projektu informatizacije javne uprave. To bi omogućilo dugoročno smanjenje rashoda proračuna, ali što je još i važnije, rezultiralo bi rastom efikasnosti te uklanjanjem velikog broja administrativnih barijera. Također, to bi ojačalo domaću softversku industriju te im omogućilo stjecanje know-howa, koji bi kasnije mogli izvoziti u zemlje u okruženju, a država bi trebala uložiti veća sredstva i u poticanje privatnog sektora za ulaganja u modernizaciju proizvodnje, posebice u onu povezanu s energetskim učinkovitijom proizvodnjom uzimajući u obzir da je Hrvatska važan uvoznik energenata, što dovodi do visokih disbalansa u robnoj razmjeni te naposljetku do pritiska na rast inozemnog duga.

Fondovi EU samo su manji dio potrebnih izvora financiranja, smatra Novotny, jer je Hrvatskoj u sljedećih nekoliko godina potrebno dvije do tri milijarde eura takvih ulaganja na godinu da bi se pokrenuo novi ciklus ekonomskog rasta. U suprotnom, realnost je stagnacija i pad gospodarske aktivnosti, a na ovoj razini zaduženosti radit ćemo samo za kamate. Stranih investitora dosad nije bilo jer se očekivalo da će oni samo donijeti novac. Trebamo se naučiti partnerstvu s njima – kaže Novotny. Problem je Hrvatske što si ne može, poput razvijenih zapadnih gospodarstava, dopustiti povećanje javne potrošnje. Sve karte stoga treba baciti na privlačenje investitora, u čemu se dosad baš nismo iskazali, a s puno opreza treba pristupiti i mjerenju multiplikativnih efekata jer smo dosad od njih uglavnom imali samo povećanje javnog duga. Za prave efekte i početak novog rasta trebat ćemo hrabrog, snažnog i pametnog Roosevelta.