Hrvatska energetsku suverenost gubi zbog privatnog monopola

Dok se zalihe plina gomilaju i traži mogućnost izvoza, a cijena plina na svjetskom tržištu pada, inicira se poskupljenje kako bi se Vladu navelo da intervenira!? Možda bismo trebali zabraniti istraživanja i proizvodnju nafte i plina kako bismo barem rudno blago ostavili generacijama koje dolaze. Ili bismo pak trebali maksimizirati dobit od tržišne valorizacije rudnoga blaga.

U vrijeme državnog monopola nad energetskim sektorom, kad je država imala punu kontrolu, ali i odgovornost nad proizvodnjom energenata, njihovim prijenosom, dostupnošću te sigurnošću opskrbe, energetskim se sektorom politički upravljalo kako bi se građanstvo i gospodarstvo opskrbljili energijom pod svaku cijenu. Iako se uglavnom profit ostvaren iz eksploatacije rudnoga bogatstva usmjeravao u razvoj i istraživanje, u stvarnosti je često takva politika rezultirala prelijevanjem sredstava iz energetskog sektora, neracionalnim trošenjem energije te eksploatacijom nacionalnoga rudnoga blaga bez njegove adekvatne valorizacije. Tako se često usklađivala socijalna, gospodarska i cjenovna politika (ne samo energenata), što je pak naposljetku dovelo do nedostupnosti i/ili nestašice energenata, te nerazumnih odluka i ponašanja energetskih subjekata.

Liberalizacija tržišta energije počela je formalno još 1997., ali su zakonske pretpostavke stvorene tek deset godina poslije, kad je završeno usklađivanje energetskih zakona s direktivama EU. Iako danas raspolažemo svim formalnopravnim aktima, tržište energije ne funkcionira dijelom zbog nerazvijenih tržišnih odnosa, ali i zbog razumljivih nastojanja da se zadrže monopolističke pozicije te zbog intervenističkog upletanja u energetski sustav s pozicija političke moći – posve mimo postavljenih pravila. Dakle, iako formalno postoji, energetsko tržište u praksi nije ugledalo svjetlost dana!

Proces liberalizacije tržišta počeo je prihvaćanjem paketa energetskih zakona, a njihova je primjena donijela niz očekivanih posljedica, istodobno prouzročivši i mnoge za neke neočekivane probleme i reakcije. Koliko je bilo riječi o iluziji pojedinih skupina stručnjaka koji su tvrdili kako će liberalizacija tržišta energije, koja je tek u nastanku i razvoju, riješiti sve probleme energetskog sektora, najbolje su pokazali primjeri plinske krize, špekulativnog porasta cijene plina te pomanjkanje interesa privatnih ulagača (tržišta) za investiranje u distributivnu mrežu plinovoda, gradnju LNG terminala, novih dobavnih pravaca, skladišnih kapaciteta te preuzimanje odgovornosti za stabilnost energetskog sustava te sigurnost i stabilnost opskrbe.

Osiguranje minimalnih potreba za energijom civilizacijska je tekovina, a Ustav proklamira načelo o ravnopravnosti i nediskriminaciji, odnosno o stvaranju ravnopravnih uvjeta svima za rad i gospodarski napredak te opredjeljenje za to da smo socijalna država koja svojim građanima treba pomoći u osiguranju minimalnih količina energije i pružiti pomoć onima socijalno ugroženima. No Vlada više nema instrumente za ostvarenje tih načela. Tržište i privatni investitor ulagat će ondje gdje im se više isplati, gdje mogu najbrže vratiti uloženo i zaraditi što više uza što manje rizika. Monopolistima i postojećim igračima nije u interesu stvoriti mogućnosti izbora i alternativa, već zadržati postojeće i neizvjesno stanje.

Umjesto restrukturiranja energetskog sektora i uvođenja tržišnih načela u poslovanje, osnivanja neovisnoga regulatornog tijela i stvaranja tržišnih uvjeta, Hrvatska se odlučila za privatizaciju kako bi taj posao za nju obavio netko drugi, naravno za dobru naknadu. Netko tko od ove države, njezinih građana i gospodarstva ubire golem profit. Dok se drugi bore za svoje energetske projekte i energetske tvrtke, mi ih prodajemo, a novac od prodaje troši se za dnevne potrebe.

Da stvar bude još gora, uz privatizaciju se nisu smanjile cijene, nije se racionaliziralo i poboljšalo upravljanje kompanijama, nije bilo novih ulaganja niti su se realizirali novi projekti, energetski se sektor nije razvio, a nisu osvojena tržišta niti stvorene nove rezerve. Dapače, zaustavljeni su i opstruirani čak i projekti koji su se već počeli ostvarivati ili su bili najavljeni. Također, sama privatizacija nije pridonijela razvoju tržišta, već upravo suprotno, s obzirom na to da svatko želi što dulje zadržati stečenu monopolističku poziciju i, što je još gore, monopolistički se položaj s državnoga proširio na ‘regionalni’. Novom organizacijom tržišta plina stvoreni su novi energetski subjekti i postavljena nova pravila ponašanja prema kojima tržište rješava sva pitanja – naravno, uz poskupljenje koje će na kraju rezultirati neprihvatljivom cijenom plina. Na taj način hrvatsko gospodarstvo, oslonjeno na plin, postaje nekonkurentno, gase se proizvodni pogoni ili se sele u susjedne zemlje, gube se radna mjesta i potrošači… I eto nam ponovno krize!

Liberalizacija je donijela skuplj plin ali i nepravednu raspodjelu dobiti, a država je izgubila kontrolu (energetski suverenitet) i instrumente kojima može intervenirati.

Pasivno promatranje kretanja plinskog poslovanja (koje nam kreiraju drugi!) dovelo nas je u poziciju zemlje koja – usprkos zavidnoj količini vlastitoga prirodnog plina (rudnoga blaga koje država ne valorizira prema tržišnim principima) – plaća najskuplji plin i tako osiromašuje svoje i nako slabo gospodarstvo kao i siromašno građanstvo, dok enormni profit nestaje u ‘plinskoj magli’.

Naposljetku, Pravilnik o organizaciji tržišta plinom definira da je uz proizvodnju jedino opskrba tržišna djelatnost. A Hrvatska ima samo jednog proizvođača plina, i to pod povlaštenim uvjetima! Kao da to nije bitan uvjet za funkcioniranje tržišta!? Europska je komisija nedavno kaznila Mađarsku zbog pogodovanja proizvođača plina. Bilo bi jako loše kad bi nakon ulaska u EU takva kazna slijedila i Hrvatskoj.

Kad je pak riječ o korisnicima, jedino su tzv. povlašteni kupci tržišna kategorija. Povlašteni su zato što mogu birati opskrbljivača, a tržni stoga što opskrbljivači mogu jedino njima odrediti cijenu plina koju žele. Pa tako jedan jedini proizvođač vježba liberalizaciju tržišta na samo 42.000 povlaštenih potrošača, od kojih samo njih 48 (30 +18) ulazi u kategoriju velikih industrijskih potrošača, a preostala su 577.372 zaštićena!

Iz svega se lako može zaključiti da model organizacije i funkcioniranja tržišta plina nije primjeren našim prilikama te da ga treba hitno mijenjati kako bi se stvorili uvjeti za stvarnu liberalizaciju tržišta, za stabilnost i sigurnost sustava. Da bi to provela, država mora raspolagati mehanizmima za osiguranje svoje energetske suverenosti, koja je u ovom trenutku ugrožena.

Ironije radi, možda bi trebalo početi razmišljati o donošenju zakona koji bi ZABRANIO daljnja istraživanja i proizvodnju nafte i plina na teritoriju Hrvatske kako bismo barem rudno blago ostavili generacijama koje dolaze, a s obzirom na to da sada ni država ni građani od toga rudnoga blaga nemaju nikakve koristi. Ili bismo pak, kad bismo bili suverena i odgovorna država, trebali maksimizirati dobit od tržišne valorizacije rudnoga blaga i tim sredstvima financirati ulaganja u energetiku kao profitabilnu gospodarsku granu, čime bismo pokrenuli gospodarstvo i izlazak iz krize.

Parola o zaštiti socijalno ugroženih skupina najobičnija je floskula bogatih koji se tobože brinu za siromašne. Od ukupnog broja potrošača, njih 577.372, samo ih je približno 40.000 socijalno ugroženo, koji troše oko 0,13 posto ukupne potrošnje plina u Hrvatskoj!!!

Da ironija bude veća, jedne su dnevne novine nedavno objavile ‘spasonosnu’ vijest: ‘Premijerka odbila Inu, plin neće poskupiti’. I dok je većina građana odahnula, upućeni su znali da je riječ o vrhunskoj manipulaciji kojom Vlada sebe dovodi u poziciju da poseže za zakonskom odredbom o mogućnosti zamrzavanja cijene plina kad ona nerazumno raste (špekulacije na tržištu!!!). Nije li upravo apsurdno da se s jedne strane traži poskupljenje, dok se istodobno gomilaju zalihe proizvedenog plina i traži mogućnost izvoza. I to upravo u doba kad cijene na tržištu padaju (plin na spot tržištu 48 je posto jeftiniji nego prema dugogodišnjem ugovoru) i kad potražnja za plinom drastično pada (više od 15 posto). Nije li pomalo čudno da se upravo u takvom trenutku inicira povećanje cijene kako bi se Vladu navelo da intervenira!? Ne bi li Vlada trebala zabraniti izvoz plina proizvedenog u Hrvatskoj i preuzeti kontrolu nad svojim, tj. našim rudnim blagom?

Od državnog monopolu gori je samo privatni monopol, a najgore je – izgubiti suverenost!