TEST NA STRES Europske banke imune na financijske šokove, iznimke čeka dokapitalizacija

Test je pokazao da za bankarski sustav u Uniji nema zime i da problemi postoje samo u izoliranim slučajevima. Doduše, stavka koja je mnoge najviše zanimala, izloženost banaka državnim dugovima, posebice onih najproblematičnijih zemalja poput Grčke, Portugala, Španjolske ili Irske, najtrajnije je izvedena.

Dugo iščekivani test banaka na stres, kako se popularno zove, koji je izazvao rasprave i prije nego što je uopće proveden, završen je prošloga tjedna s iznimno povoljnim rezultatima, iako mnogi nisu pretjerano uvjereni u njegovu kvalitetu. Od ukupno 91 europske banke testirane na financijsku izdržljivost u slučaju pogoršanih uvjeta njih samo sedam nije prošlo. Rezultati, kao logična posljedica inicijalnih neslaganja oko rigoroznosti kriterija, različito su prihvaćeni. Odbor europskih bankovnih regulatora (engl. Committee of European Banking Supervisors; CEBS), krovna europska regulatorna agencija za banke, izračunao je omjer takozvanog Tier 1 (prvi stup) kapitala u trenutačnim uvjetima, zatim su na izračune primijenjeni teški uvjeti (pad BDP-a i pogoršanje makroekonomskih uvjeta individualno kalkulirani za svaku zemlju, ovisno o trenutačnim trendovima i procjenama), a naposljetku se na te izračune dodao i šok od izloženosti državnim dugovima (mogućnost gubitaka na državnim obveznicama), oko čega je bilo i najviše sporova. Jednostavnije, izračuna se koliko bi financijskih šokova pojedina banka mogla izdržati u omjeru s njezinom realnom financijskom snagom. Osim toga test je morao obuhvatiti 65 posto bankarskog sektora Unije i barem 50 posto sektora u svakoj od država.

Kapital prvog stupnja obuhvaća onaj najosnovniji kapital banke, poznate rezerve i obične dionice, uz mogućnost da se u taj stup uključe i preferirane dionice. Ovu vrstu kapitala regulatorne agencije najčešće rabe kao pokazatelj snage banaka, a sedam nesretnih banaka palo je ispod praga postavljenog na šest posto osnovnog kapitala u odnosu na ukupna sredstva, identificiranih kao minimum nuždan za izbjegavanje ‘potencijalne potrebe za dokapitalizacijom’, kako su to definirali u CEBS-u.

Lista srama uključuje izmučeni Hypo Real Estate, koji je njemačka Vlada u suradnji s drugim bankama prije dvije godine spasila s 50 milijardi eura, grčki Atebank i čak pet španjolskih banaka Banca Civica, Diada, Espiga, Unnim te Cajasur, što se može nazvati relativno predvidljivim rezultatima, imajući u vidu stanje grčkog i španjolskoga gospodarstva. Još jedan razlog tako premoćna udjela španjolskih banaka na listi palih proizlazi iz proporcionalnosti broja testiranih banaka u državi. Naime, u Španjolskoj je testirano čak 27 banaka (95 posto sektora), što je neusporedivo više nego u bilo kojoj drugoj državi. Primjerice, prva sljedeća zemlja po broju testiranih banaka bila je Njemačka s njih 14. Procijenjeni manjak kapitala za svih sedam banaka je oko 3,5 milijardi eura, što je imajući u vidu veličinu europskoga bankovnog sektora kikiriki pa su tim više rezultati okarakterizirani kao uspješni i sustav doživljen kao siguran.

Ipak, nemali broj stručnjaka smatra kako je letvica postavljena prenisko kako bi što veći broj banaka položio test. Razlog takvoj odluci CEBS-a želja je njihova nalogodavca Europske komisije da umiri financijska tržišta koja su u stanju neprekidne histerije od kada je pukla bruka s grčkim državnim financijama. Alistair Milne, viši ekonomist u Engleskoj središnjoj banci, smatra primjerice kako je…

Isti takav test izveden je u Americi početkom prošle godine i rezultati su bili malo slabiji. Od ukupno 19 velikih banaka izloženih testiranju njih deset nije prošlo, a manjak kapitala iznosio je 75 milijardi dolara. Iako su europski regulatori svim silama pokušali uvjeriti javnost da su testovi rigorozni, tvrdnjom kako su stroži nego što su bili američki, Wall Street Journal našao je dva nedostatka. Prvi je izostanak kalkulacije scenarija u kojem bi neke države prestale u potpunosti otplaćivati svoje dugove, a drugi ignoriranje osigurača likvidnosti, odnosno fondova sredstava koja se mogu lako prodati, a kojima se banke služe kako bi osigurale buduće otplate obveza i financiranje svojih aktivnosti. Upravo prema prvom nedostatku rastegnutom na ukupnu izloženost državnim obveznicama, umjesto uzimanja u obzir samo manjeg dijela u ‘trgovačkim knjigama’ (kratkoročne i srednjoročne transakcije), američki Citigroup izračunao je da test ne bi prošle 24 banke, s manjkom kapitala od 15,2 milijarde eura. Kako se uostalom moglo i očekivati, test je pokazao da za bankarski sustav u Uniji nema zime i da problemi postoje samo u izoliranim slučajevima. Naravno da su prozvane banke, kao i neke koje su prošle ispit, već počele skupljati kapital pa je sve sjajno. Doduše, stavka koja je mnoge najviše zanimala, izloženost banaka državnim dugovima, posebice onih najproblematičnijih zemalja poput Grčke, Portugala, Španjolske ili Irske, najtrajnije je izvedena. U obzir su uzete kratkoročne obveze koje čine manji dio izloženosti, pa su mnogi s pravom nezadovoljni. Sve će se doznati kad izbije sljedeća kriza koju ionako svi očekuju.

Brojne su urbane legende prolebdjele Srbijom, tamo negdje od početka devedesetih. Gdje je bila granica legende, a gdje mita, nekada je teško bilo razlučiti. Stoga evo nekoliko prigodnih slogana koji opet imaju tu mitološku crtu, za ove stranice: ‘Miškoviću, kupi Kosovo da opet bude naše’, ‘Kosovo je Srbija, a sve ostalo je Delta’. Ti vizionarski slogani godinama su kraljili beogradske fasade. Sudbina se, međutim, poigrala. Nedavnim iznesenim mišljenjem Međunarodnog suda pravde u Haagu Srbija je izgubila i ono malo nade da će ikad više vratiti Kosovo, a Delta doživljava upravo sudbinu zemlje s kojom je često stavljan znak jednakosti. Milka Forcan napustila je Deltu holding u svibnju. Za mnoge je to bilo iznenađenje nakon gotovo 20 godina suradnje, i to gotovo od onih prvih romantičarskih dana 1991. godine kada je kruševački direktor Miroslav Mišković odlučio krenuti u privatne mutne vode osnovavši kompaniju u sobici hotela Slavija. Od tadašnjih 12 zaposlenih Delta se u gotovo 20 godina postojanja multiplicirala pa danas broji oko 25.000 zaposlenih, a možda je i najveći zemljoposjednik u Srbiji.

Koji su pravi razlozi napuštanja Milke Forcan Deltina carstva, vjerojatno nikada nećemo doznati. Dovoljno je mudra da prešuti sočne detalje, a naglašati je pomalo nezahvalno. Je li Mišković u tolikom problemu ili je zlatni kavez kojim je Milka Forcan bila okružena postao previše klaustrofobičan? Ili je možda učenica shvatila da je nadraskla učitelja? Kako god bilo, valja znati da Milka Forcan nije slučajno izabrana na mjesto desne, ali i lijeve ruke Miroslava Miškovića.

Jovan Mileusnić, ličko čeljade, gotovo 25 godina bio je direktor Jugohemije (sada u vlasništvu Delta holdinga), iste one kompanije zbog koje je Forcanova tužena, a gdje ima funkciju predsjednice Upravnog odbora. Njezina sestra i druga Mileusnićeva kći, Smiljka Mileusnić-Adžić, generalna je direktorica kompanije protiv koje je Delta star, članica Delta holdinga, podigla kaznenu prijavu zbog osnovane sumnje da su izvršili kazneno djelo zloupotrebe službenog položaja. Konkretnije, sestre Mileusnić osnovale su novi pravni subjekt Jugohemiju management, a tužba je uslijedila jer su navodno oduševile imovinu Jugohemije.

Delta star čak je tražila uvođenje privremenih mjera, ali uzalud. Ne samo da je to sud odbio nego je donesena odluka o uvođenju prinudne uprave u Delta staru, čiji su računi blokirani već desetak dana jer je Milka Forcan aktivirala mjencu od pet milijuna dinara. Klizeći start, nema šta, ali nije samo to u pitanju. Mediji su posljednjih dana prepuni najava o prodaji Delta Maxija. Navodno su Belgijci najzainteresirani za kupnju, ali prodaju je zabranio sud na Cipru, gdje je Miškovićev kapital, jer suprug Milke Forcan Branko Forcan polaže pravo na devet posto vlasništva. Simbolično je upravo to što odluku donosi sud zemlje u koju su devedesetih iznošene milijarde iz Srbije, baš kao što je simbolična i Miškovićeva nemoć kada se uzmu u obzir oni slogani s početka teksta. Njima bi valjalo dodati možda još jedan koji uredno stoji na fasadi – ‘Pravda za Miškoviću’. Da je doslovno shvatiti poruku, da je doznati otkud, kako i zašto je Mišković bio taj koji je Miloševićevu vladinu iskorištavao za pozicioniranje, a postpetoktobarsku za dodatno etabliranje, pravda bi napokon progledala, a u tom naglom buđenju ni obitelj Forcan-Mileusnić ne bi prošla neokrznuta.