JOSEF ACKERMANN Srčani bankar želi centre financijske moći zadržati u Europi

1,2 milijarde eura neto dobiti ostvario je Deutsche Bank u drugom ovogodišnjem kvartalu.

Prvi čovjek Deutsche Banka nije onako tih i samozatajan bankar kao što bi se moglo očekivati. ‘Bibliji financijaša’, The Wall Street Journalu, Ackermann je nježno prišapnuo ono što oni najviše vole čuti. Tema su bili porezi na banke kao i načelno regulatorna oluja koja se u Americi i Europi stušila na bankarsku industriju.

Mnoge stoga nije uopće čudilo što je Josef Ackermann, glava obitelji, prilično glasno bio protiv restrukturiranja grčkog duga. Nagađanja su tad, prije dva mjeseca, govorila o mogućim gubicima od 30 do 40 posto u slučaju da do toga dođe, što objašnjava Ackermannovu srčanost u vezi s tim pitanjem. Procijenjena izloženost svih banaka eurozone iznosi oko 76 milijardi eura, u čemu je njemački udio procijenjen na četvrtinu tog iznosa.

S obzirom na to da je glavni cilj testa bio umiriti histerična tržišta koja dobiju napad ako, primjerice, nekom premijeru padne žlica u kuhinji, činjenica da je stres zapravo samo trebao ocijeniti spremnost banaka na izdržavanje šokova od kratkoročnih i srednjoročnih izloženosti, mnogi ga smatraju preblagim, uslijed čega je došlo do velikog pritiska na prozvane banke da objave sve relevantne podatke, pa je Deutsche Bank, nakon nekoliko dana uzrenih telefonskih žica na relaciji Europska unija – Njemačka, to ipak napravio. Odnosi su bili toliko uzavreli da je CEBS Vladu optužio da krši dogovor o potpunoj transparentnosti. Arno Vossen, glavni tajnik CEBS-a, izjavio je kako su se ‘dogovorili sa svim regulatornim agencijama i bankama uključenima u vježbu da će svaka banka objaviti svoju izloženost državnim dugovima’.

Nijemci su se elegantno branili izlikom da njihovi zakoni ne dopuštaju prilagođavanje banaka na objavu takvih podataka, ali i sami su bankari u jednom trenutku priznali da Bafin, njemačka regulatorna agencija, i nije baš previše inzistirala na tome. Bilo je to više onako prijateljsko uvjeravanje. No što nisu uspjeli regulatori, napravila su tržišta. Neuvjerena rezultatima i dodatno sumnjičava zbog tolike tajnovitosti, dan prije objave srušila su dionicu Deutsche Banka za 3,5 posto i unatoč tome što se tijekom dana dana dionica oporavila, ipak je bila jedna od najslabijih među europskim bankama.

Ponukani mlakom reakcijom tržišta, iz Deutsche Banka su odlučili izaći u javnost s točnim iznosima, iako su vrlo lukavo odlučili loše vijesti upakirati zajedno s dobrima, odnosno objavom kvartalnih rezultata koji, doduše, nisu revolucionarni, ali su potkli očekivanja analitičara. Prema DB-u, neto izloženost banke dugovima koji uzemiravaju investitore i tržišta iznosi 1,1 milijardu eura Grčkoj, 8,1 milijardu Italiji i jednu milijardu Španjolskoj, a sve prema podacima na kraju ožujka ove godine. Novi podaci bili su gotovo dvostruko veći od onih koje je banka prvotno objavila, a u DB-u su tu diskrepanciju objasnili različitim metodologijama izračuna izloženosti. Njihova, očito daleko nježnija metoda, izračunala je izloženosti redom – 500 milijuna eura, 3,2 milijarde i nikakvu relevantnu izloženost Španjolskoj i Portugalu. S obzirom na toliko razliku, banka bi mogla razmisli o bacanju svoje metode u smeće. Za ublažavanje dojma, iz banke su objasnili da je u međuvremenu, od ožujka do lipnja, izloženost Grčkoj smanjena na 500 milijuna eura, što bi preračunano u metodologiju banke vjerovatno bilo ravno nuli. Nova metoda otkrila je i sličnu izloženost Irskoj i Portugalu, od 69, odnosno 81 milijun eura.

Slatki dio ambalaže otkrio je neto dobit od 1,2 milijarde eura u drugom kvartalu, uz pad ukupnih prihoda za osam posto, na 7,2 milijarde eura i rast dionice od sedam posto. Tom je prilikom Ackermann opravdavao loš rezultat investicijskog bankarstva trendovima u industriji koja je zbog volatilnosti tržišta i velike nesigurnosti investitora dovela do nešto slabijih rezultata u tom segmentu poslovanja, i dalje najunosnijem u svim većim bankama, pa tako i u DB-u. Neto prihodi za investicijsko bankarstvo pali su za čak milijardu eura, s 4,6 na 3,6, ali da ne bude sve crno, Ackermann je izrazio optimizam u budućnosti tvrdnjom kako očekuje jačanje globalne gospodarske aktivnosti.

Krizu je banka prošla gotovo neokrznuta, a našlo se i nešto novca za pokušaje grbljenje oslabljenih konkurenta. Ove je godine Deutsche Bank kompletnirao dva preuzimanja, komercijalnog bankarstva ABN Amra u Nizozemskoj, u vlasništvu nizozemskih Vlade, koje je kupio za 700 milijuna eura i završio u travnju, postavši tako četvrti pružatelj komercijalnih bankarskih usluga u toj zemlji, te Sal Oppenheim, njemačke banke koju je njesec prije platio milijardu eura.

Veliki šef Josef Ackermann pak nije onako tih i samozatajan švicarski bankar kao što bi se moglo očekivati. Prije nekoliko tjedana u intervjuu ‘bibliji financijaša’, The Wall Street Journalu, Ackermann je nježno prošapnuo ono što oni najviše vole čuti. Tema su bili porezi na banke, kao i načelno regulatorna oluja koja se u Americi i Europi stuštila na banke. Tako je tom prilikom Ackermann ponovio već poznatu tezu bankarskih krugova kako će sputavanje banaka regulatornim i poreznim uzdama vjerojatno rezultirati jačanjem drugih financijskih centara, u Aziji, Rusiji i Turskoj. To da su svoju konkurentnost zapravo sami uništili i da se tokovi novca već neko vrijeme ionako sve više okreću prema nekim drugim svjetskim lokacijama, nije spomenuo.

Našao se Ackermann, neizravno, posljednjih tjedana i u međubankarskom prepucavanju u vezi s eventualnim fondom za spas pošumljih banaka. Njegov kolega Alessandro Profumo iz talijanskog Unicredita predložio je osnivanje fonda za spašavanje banaka u budućnosti, u koji bi novac uplaćivale same banke, pokušavajući tako preduhitriti škare vlada usmjerene na krpjanje proračunskih rupa teško zarađenim bankarskim novcem. Njegova ideja nije naišla na posebno odobravanje njemačkih banaka i Instituta za međunarodne financije, krovne svjetske bankarske udruge, čiji je predsjednik upravo Ackermann. Iako su izrazili načelno slaganje, Nijemci su ponudili svoje rješenje prema kojem ne bi trebalo osnivati fond unaprijed, već ad hoc, kako se banke ne bi okoristile činjenicom da postoji fond koji će ih spasiti u slučaju da posrnu.

Kada je riječ o drugom vrućem bankarkom krumpiru, o bonusima, prema naglašanjima medija Deutsche Bank je početkom godine uveo novi sustav nagrade. Prema novom modelu uvedena je klizna ljestvica za više djelatnike banke kojoj je cilj velik dio bonusa vezati uz opći uspjeh kompanije. Pravilo se primjenjuje na bonus za prošlu godinu, veće od sto tisuća eura, od kojih najmanje 25 posto treba biti zadržano, ali taj postotak, ovisno o ukupnom iznosu bonusa, može porasti i do 90 posto. Ackermann je potez opravdao potrebom da se izbjegne regulatorni i politički bijes koji kipi još od početka krize. Od tih zadržanih iznosa oko 75 posto je u dionicama, dok je samo preostalih 25 posto gotovina. Prvi dio isplatio bi se tijekom razdoblja od približno četiri godine, a drugi za tri godine. S druge strane fiksna plaća zaposlenika porasla je, pa se sve nekako vratilo na isto, uz dobru medijsku patku. Sama banka najavila je dosta općenito u svibnju kako će se bonusi vezati uz dugoročno poslovanje banke i da će se uspješnost mjeriti usporedbom s nekoliko najjačih banaka na svijetu poput JP Morgan Chasea ili Goldman Sachs.

I Deutsche Bank je tijekom svoje duge povijesti, od svog osnutka 1870., prikupio pokoju ‘čaku’ koja se ne prepričava na sindikalnim izletima. U vrijeme nacizma bio je mnogo mnogo više od kolateralne žrtve podivljajlog režima. Svoje grijehhe iz prošlosti banka je priznala 1999. i podebljala je zajednički fond velikih njemačkih kompanija, namijenjen odšteti preživjelima, za 5,2 milijarde eura. Saveznici su nakon rata na DB primijenili univerzalni lijek za Njemačku: rascjepkali su banku na deset manjih regionalnih banaka, no procedura se ubrzo počela obrtati spajanjem u tri veće banke i konačnim vraćanjem na staro 1957., kada ponovno nastaje Deutsche Bank sa sjedištem u Frankfurtu. Tijekom 70-ih i 80-ih godina borci protiv apartheida prozivali su banku za neizravno podržavanje režima u Južnoafričkoj Republici i svrstali je u probrano društvo Barclaysa, BP-a, Royal Dutch Shella, Forda, GM-a i Citigroupa. Posljednja velika afera, valjda kratki recidiv starih vremena, bilo je špjuniranje kritičara banke u svibnju prošle godine, kad je banka priznala da je njezin Odjel za sigurnost – iako je Wall Street Journal naglašao i o umiješanosti Pravne službe – odlučio sastaviti popis od 20 ljudi koje valja nadzirati jer imaju loše mišljenje o banci. Među njima su se našli Michael Bohndorf (investitor aktivist u banci), Leo Kirch (bivši direktor u medijima u sporu s bankom) te njegova odvjetnička tvrtka Bub Gauweiler&Partner. Cijeli cirkus trajao je oko šest godina, od 2001. do 2007., a posebno zabavlja pakleni, lukavi plan prema kojem je trebalo ubaciti ‘kriticu’ u spomenutu odvjetničku tvrtku. Krtica bi bila mlada pripravnica koju je ured mislio zaposliti da bi se naposljetku navodno ipak odustalo od tog plana. Netko je stvarno gledao previše američkih filmova.