TEATAR EXIT Kontrabas otkriva svemir pitanja

U 90 minuta predstave nastale prema tekstu njemačkog pisca i scenarista, danas 61-godišnjeg Patricka Süsskinda, Medvešek zvuči vrlo uvjerljivo i spontano svakom slučaju, zvuči obećavajuće i za publiku koja će ‘Kontrabas’ gledati na gostovanjima.

Monolog jednog kontrabasista koji slobodno vrijeme provodi u zvučno izoliranoj sobi boreći se sa svojim akutnim problemima i kroničnim ‘nedostatkom tekućine’, kako su predstavu ‘Kontrabas’ opisali njezini tvorci iz Teatra Exit, zagrebačku publiku željnu kazališnih uzbuđenja prvotno je trebao intrigirati u sparnim ljetnim noćima s otvorene scene Muzeja za umjetnost i obrt. No priroda se ponovno poigrala s kazališarcima i predstava ‘Kontrabas’ potkraj srpnja preselila se u prostorije Teatra Exit. No na obje lokacije Rene Medvešek, koji je tekst ‘Kontrabasa’ preveo, postavio ga i izvodi, uspio je publiku navesti na razmišljanja o tome jesu li sami izabrali put kojim kroče ili ih je možda na nj navela sudbina.

U 90 minuta trajanja predstave nastale prema tekstu njemačkog pisca i scenarista, danas 61-godišnjeg Patricka Süsskinda, Medvešek zvuči vrlo uvjerljivo i spontano. Sâm Süsskindov tekst (usput, koliko ga vole dramaturzi svjedoči i to što je dosad preveden na 27 jezika) ne troši se uzalud. Njemački autor zapravo i nije previše poznat svjetskoj kulturnoj publici. Najpoznatije je njegovo djelo ‘Parfem’. Pripovijeda se da je čudak, rođen u Ambachu, blizu Münchena. No povukao se s njemačke literarne scene i nikad ne daje intervjuje niti dopušta da ga se fotografira. Čini se da ne voli završavati započeto, pa mu u biografiji stoji da je studirao srednjovjekovnu i modernu povijest, pohađao tečajeve engleskog, španjolskog, latinskog, grčkog jezika, studirao političke znanosti, povijest umjetnosti i teologiju, ali nikad nije diplomirao. Roditelji su ga uzdržavali sve dok se nije preselio u Pariz i počeo pisati. U orbitu ga je lansirao ‘Kontrabas’. U sezoni 1984./1985. to je njegovo djelo doživjelo više od 500 izvedbi, što je Süskindu priskrbelo epitet najizvođenijeg autora u nekoliko idućih sezona.

Nekome se može učiniti predugo sat i pol sjediti na vrućem kazališnom stolcu i slušati monolog, ali svaki trenutak Süskindova teksta ima neki smisao.

I Medvešek naposljetku zaslužuje dugo-trajan pljesak za način na koji se upušta ‘u srdačno i opširno izlaganje o svom instrumentu, koje, razmjerno broju ispijenih čašica, postaje sve prisnije ne bi li se, uz obilje samoironije i duhovitih komentara, postupno prometnulo u iskrenu životnu ispovijed dobro nam poznatog malograđanina, u još jedan njegov srčani pokušaj kritike ovoga društva i ovakvog života, u očajnički i neodgodivi vapaj za promjenom, koji će ga naposljetku i kraju doista i potaknuti na razmišljanje.’ ‘Kontrabas’, kažu, kao tekst djeluje skromno: ‘na početku pomalo komičan, kasnije pomalo tužan. No ispod svake linije i digresije krije se svemir pitanja.