Neoliberalizam je stvorio privid da gospodarstva rastu putem konkurentnosti i produktivnosti, a rast je zapravo bio virtualan, putem kredita, dionica, derivata i sličnog.
Igru ne dobiva igrač koji u nju ulazi s najboljim kartama, nego onaj koji ima najbolju strategiju. Dakle, Hrvatskoj treba nova strategija koja će je izvući s kartama koje sada ima.
To danas prepoznajemo u izrazu kada kažemo ‘da smo živjeli iznad svojih mogućnosti’. I to je točno. Jasno da u krizi više nije kredit, garancija, dionica i slično nešto od čega se živi, nego je to realna roba i usluga koja doista postoji i obavljena je. Sad kada je nestao i srušio se taj virtualni svijet i kad smo prešli na nešto što je opipljivo, ljudi su onda to nazvali ekonomskom krizom. To nije nikakva ekonomska kriza, nego je to vraćanje iz virtualnog svijeta u onaj stvarni.
Da velika nacionalna gospodarstva tu realnost ne bi doživjela kao katastrofu, ‘uskočile’ su države ublažavajući taj pad s 3 na 1, ali opet raznim kreditima koji će u dugom roku biti ‘ispreglani’ s 3 na 1. (Jedan moj izračun pokazao je da je omjer toga virtualnog i realnog svijeta u prosjeku svjetskoga gospodarstva bio 3,16 : 1).
Budući da smo ljude po-najprije obrazovali za poslovnu ekonomiju, nama sada nedostaju oni koji bi bili sposobni izgraditi novi sustav jer sustav mora izgraditi ekonomska filozofija, a upravo takvih ljudi nemamo. Zato se današnji menadžment, koji je obrazovan isključivo za poslovnu ekonomiju, ne snalazi u sadašnjim gospodarskim problemima jer ih nitko za to nije učio ni pripremao. Oni zapravo s pomoću poslovne ekonomije imaju samo parcijalna znanja i ne mogu se nositi s globalnim problemima.
