INFLACIJA ŠEFOVA Kad ne mogu plaćom, kompanije egu zaposlenika podilaze titulom

Kad ne mogu plaćom, kompanije egu zaposlenika podilaze titulom. Važno je zvati se šefom, čak i ako je besmisleno. Primjerice, aviokompanija Southwest Airlines ima menadžera za društvenu mrežu Twitter, Coca-Cola i Marriott menadžera za blog, a Kodak je jednog zadužio za – slušanje.

Sjevernokorejski diktator Kim Jong-il nije uobičajeni tip trendsettera, ali u potpunosti se uklapa u trend hiperinflacije titula. Štoviše, na tom terenu sigurni je šampion s čak 1.200 službenih titula, od mnogih teško prevedivih do ‘uvijekobjednički general’, ‘zvijezda vodilja 21. stoljeća’, ‘božanski čuvar planeta’, ‘vrhovni komandant fronte protiv imperijalizma i SAD-a’ i ‘najvećeg čovjeka koji je ikad živio’.

Dok svjetska ekonomija još ‘glavina’ tražeći izlaz iz krize, a zaposlenih je u svijetu i dalje sve manje, paradoksno, ali istinito, broj raznih poslovnih titula nesmiljeno raste. Štoviše, toliko raste da tu pojavu mnogi analitičari već nazivaju inflacijom poslovnih titula i proučavaju njezine moguće posljedice. Čini se da je svatko čije radno mjesto nije bilo ugroženo krizom, a tu je riječ mahom o visokostručnim i ambicioznim zaposlenicima, postao šef, menadžer ili predsjednik neke vrste, odnosno neke djelatnosti ili sektora. To očigledno pokazuje da ih poslodavci cijene i žele zadržati po svaku cijenu, za razliku od mnogih koje su morali otpustiti. U razdoblju ekonomskog rasta i prosperiteta poželjan se djelatnik veže uz tvrtku promaknućem na bolju poziciju, s boljim primanjima, naravno, a u recezijskim vremenima povećanje djelatnikove odgovornosti ‘plaća’ se jedino draškanjem egom novom ili čak novoizmišljenom poslovnom titulom.

Još donedavno kompanije su imale od dva do tri šefa, danas ih imaju tucet i već nose šaljiv, točnije, pogrdan naziv – ‘C-odijela’. Ono što je donedavno bilo nezamislivo – imati nekoliko izvršnih direktora – danas je prisutno u sve više tvrtki. Mnogi imaju šefove za sve, od šefova znanja i edukacije do šefova za raznovrsnost (?). Primjerice, američka aviokompanija Southwest Airlines ima menadžera za društvenu mrežu Twitter, Coca-Cola i Marriott pak menadžera za blog, a Kodak je jednog zadužio za – slušanje!

S jedne strane tu inflaciju izaziva pokušaj poslodavaca da šarenim ‘naslovima’ na posjetnicama ili vratima ureda zadrže željene ljude, a s druge je strane nevjerovatan razvoj modernih tehnologija koje stvaraju i nova radna mjesta, što je posebno izraženo u informatičkim zanimanjima. Ne čudi stoga da jedna web-stranica nudi rješenje za što lakše osmišljavanje novog poslovnog nazivlja: ‘Uzmite postojeći naziv, pomiješajte ga s nekoliko velikih riječi, poput globalno, sučelje, kupac… i kreativno ih povežite’.

No, upozorava The Economist, šefova ili menadžera relativno je malo u odnosu na varijante koje nudi predsjednička titula, jer se ona pak lako umnožava dodavanjem prefiksa pod (potpredsjednik) ili imenice asistent. Primjerice, The Economist spominje da je broj članova profesionalne mreže LinkedIn s titulom potpredsjednika od 2005. do 2009. godine porastao za čak 426 posto, mnogo brže nego što je rastao broj novih članova. Inflacijska stopa za predsjednike bila je 312 posto, a za šefove, odnosno menadžere 275 posto. Prema podacima Američke internacionalne asocijacije administrativnih profesij (AIAAP), pod njihovom je kapom 500 poslovnih titula, od stručnjaka za elektroničke dokumente (čitaj: administratora) i šefa medijske distribucije (kolportera) do sanitarog konzultanta (čistača). Čak je i Subway unaprijedio svoje djelatnike koji spravljaju sendviće u sendvić-umjetnike.

No prejednostavno bi bilo to gotovo komično umnožavanje titula pripisati samo jeftinim trikovima španskih poslodavaca, čini se da je riječ o trendu koji generiraju mnogo složeniji, strukturni razlozi. Prvi je i najosnovniji snažan rast kompleksnosti današnjih poslova i radnih mjesta. Mnogi imaju ne samo predsjednike ili potpredsjednike za neku liniju proizvoda nego i za pojedine regije. A kada to povežete, možete, primjerice, dobiti posjetnicu na kojoj će pisati: potpredsjednik fotografije za XY regiju.

A treba spomenuti i to da je novonastali kult fleksibilnosti također inflacijski faktor pa je moda poravnavanja hijerarhijske piramide dobila svoj paradoksalni efekt, već spomenuto umnažanje besmislenih titula. Nesumnjiva je, naime, žed zaposlenika za titulama koje njihovu radnome mjestu daju prizvuk važnosti i višeg ranga. Novoskovane titule, osim toga, odličan su lijek za to da se menadžeri koji više nemaju ljudstva kojim bi upravljali ne osjećaju nasamarenima, nego na neki način namirenima. Sličan je primjer i u politici gdje uvažene, nekoć važne političke figure postaju savjetnici, predsjednici raznih vijeća ili nešto treće, sve kako se ne bi osjećali pospremljenima u zapečak.

Čak se i manje tvrtke, ne samo korporacije, danas koriste zvučnim titulama kao signalima kojima hvataju korak s vremenom, odnosno novom korporativnom modom. Primjerice, povećana potražnja za ‘zelenim’ proizvodima i tehnologijama stvorila je prave legije novih titula, poput menadžera za održiv razvoj ili ‘zelenih’ ambasadora.

Američki tehnološki sektor, tvrdi The Economist, predvodnik je i pobjednik u inflaciji titula, no mora se primijetiti da se i Hrvatska hrabro i punim plućima uključila u taj trend. Hrvatski je – ali ne samo hrvatski – problem nedostatak domaćih riječi za nove maštovite naslove i često ignoriranje jezičnih stručnjaka. Stoga smo poplavljeni engleskim nazivima za domaća zanimanja. No vratimo se tehnološkom sektoru koji razvojem znanja i tehnologija doista producira donedavno nepoznata radna mjesta, i to brzinom koja premašuje i sposobnost engleskih lingvista da pronadu prikladan naziv. Zato su na sceni mnogi ‘geekovi’ koji lingvističkim izazovima pristupaju s dozom humora, poput Stevea Jobsa koji sebe naziva ‘šefom koji sve zna’.

Tisuće IT stručnjaka vele mistifikaciju pa se rado proizvaju majstorima, propovjednicima, guruima, pa čak i nindžama svog sektora. No za razliku od zapadnih zemalja, Kina i Indija odolijevaju virusu hiperinflacije titula. Riječ je o zemljama koje i dalje cijene strogu hijerarhiju.

No smiješno je što hiperinflacija titula unosi konkretne promjene u poslovno okruženje. Jedna od očiglednih posljedica u društvu nesumnjivo je nasilje nad jezičnim pravilima. Istina, mogli bismo reći da je to niska cijena, no je li doista tako?

Problemi i posljedice monetarne inflacije, tvrdi autorski tim The Economist, mogu se primijeniti i na inflaciju zaposleničkih titula. Koristi od širokogrudnog dijeljenja titula kratkog su dana, a posljedice dugotrajne. S vremenom ljudi postaju cinični prema njima (pogotovo ako su dodijeljene umjesto povišice), organizacija postaje sve neopipljivija, a tržište rada potpuno nepregledno i neprozirno. Umjesto da ljudima pruži sigurnost i oda priznanje u teškim vremenima, inflacija titula čini ih čak mnogo potrošnjicima (pokušajte se ponovno zaposlititi kao menadžer za budućnost i inovativne strategije). Kao i u svakoj inflaciji, tako je i u ovoj bit – obezvrjeđenje svega čega se dotakne.