Tri razloga za kupnju zemljišta

Kocka, žene i poljoprivreda tri su stvari u koje se stalno ulaže, a rijetko se dobiva – rekao je jednom prilikom stari vuk Enver Moralić, kojemu je poljoprivreda strast. Unatoč tomu ljudi iz sasvim drugih branši odlučili su uložiti u nju. Zbog kocke samo ulazite u dugove, zbog žena dobivate visok tlak (kažu mnogi muškarci iz svog iskustva) i onda se čovjek pita što to tjera ljude na to da ulažu u još jednu tako neprofitabilnu djelatnost kao što je poljoprivreda.

Miroslav Plišo, poznati i uspješni zagrebački odvjetnik, razlog vidi, među ostalim, i u niskim cijenama zemljišta. Drugi je razlog što je to sada trend među imućnim ljudima, a treći je ljepota prirode u kojoj ljudi požele malo mira nakon napornog i stresnog posla – objašnjava.

Svoj mir Plišo je potražio na imanju Stancije Meneghetti pokraj Pule. Vlasnik je 7,8 hektara tog imanja, a tri je hektara riješio dugoročnim zakupom. Posadio je vinograd i maslinik u kojima proizvodi vino i ulje, no kaže da mu to nije bila prvotna ideja. Prije 10 godina kupio je ondje staru kuću kako bi je pretvorio u elitni turistički objekt s vinjskim podrumom. S vremenom je počeo širiti posjed i saditi vinograd te masline, kojih danas ima 1.500, a preuredio je i sustav za natapanje. Međutim, s obzirom na to da je klima katkad okrutna, godinama su se masline ledile pa ih je mnogo iščupao, a kako je velik ljubitelj klasičnih francuskih vina, zasadio je lozu. Kaže da unatoč padu prodaje u Hrvatskoj vino sve više prodaje. Prošle je godine proizveo 10.000 boca i gotovo ih je sve prodao, većinom u Hrvatskoj, a nešto i u Sloveniji, pa zbog toga i planira povećanje proizvodnje.

Razmišlja i o maslinama. Kaže da je domaća konkurencija dosta jaka, a bit će još jača. No tržišnog prostora ima – Zagreb je u potražnji za maslinovim uljem i orijentiran je prema Istri. No on je orijentiran prema izvozu jer to je među maslinarima strateški smjer za opstanak. Tako se Plišo uza svoj odvjetnički posao malo-pomalo bacio i u drugi biznis iako mu to u početku nije tako izgledalo. Ipak, na svom imanju nikad ne radi jer je takve poslove radio kod kuće, u rodnom Travniku.

Kao dijete sam se ‘namotikao’, shvatio sam da to znam, stoga za time više nemam potrebe – objašnjava pola u šali, pola ozbiljno. Ima svoje radnike koji mu održavaju imanje i vilu u kojoj borave turisti iz cijelog svijeta. Kaže da na maslinovu ulju ne zarađuje previše, ali da se na vinu nešto može zaraditi. Ali upozorava na to da za ulaganje u taj posao treba dosta novca, a od njega se ne živi dobro kao od odvjetničkog posla, no ako za leđima imate primarni biznis, može se. Pomaknut ćemo se južnije, ali ostat ćemo uz more, u Zadru, gdje ginekolog Ivica Vlatković svakodnevno u svojoj ordinaciji do 12 sati liječi pacijente, a onda odlazi u svoj maslinik da bi, kako kaže, izliječio sebe. U početku mu je to bio hobi, sada je već strast. Kupio je hektar zapuštenog maslinika u rodnom Novigradu 2004., a nakon toga još pola hektra i zasadio 410 masline. Uz domaće autohtone cijepio je još 16 sorti. Za vrlo kratko vrijeme postigao je velike uspjehe – prošle je godine bio šampion na Danima masline u Zadru i na Noćnjaku u Mlinima, a potkraj godine i u konačnom obračunu šampion u Zagrebu. Ove je pak godine dobio ‘samu’ zlatne medalje (niži rejting od šampiona) u Novom Sadu, Splitu i Zadru. – To je bilo zbog ranije berbe, ali već sad najavljujem pohod na novu šampionsku titulu – ‘prijeti’ ginekolog.

Proučio je biokemiju i procese stvaranja maslinova ulja i shvatio što je potrebno za to da bi postao šampion. Htio je više od ekstradjevičanskog ulja pa je križao razne sorte u različitim omjerima. U taj ‘hobi’ uložio je 120.000 eura. Kao da je ‘čitao’ Moralića, kaže da je poljoprivreda vreća bez dna i da se ne može samo tako financirati. Zato ne pokreće masovnu proizvodnju. – Do sada sam proizvodio 200-tinjak litara ulja za sebe i prijatelje, a ove godine prvi put planiram proizvesti 400 litara i prodavati ih isključivo, naglašavam isključivo, u svom masliniku, ne u trgovinama – kaže. Tretman ‘liječenja’ u masliniku ovisi o godišnjem dobu. Kad pobere masline i uskladišti ulje, dolazi jesenska, isključivo ekološka gnojivba, i to radi sâm. U ožujku i travnju kreće u rezidbu pri kojoj mu pomogne i brat te košenje trave, što za njega uglavnom radi jedan momak, no i u tome dâ svoj mali obol. S dolaskom ljetnog vremena aktivira sustav natapanja i čeka oplodnju. Za to vrijeme, dakle u ljetnim danima, jedanput na tjedan natapa maslinik, a u berbu mu dolaze obitelj i prijatelji.

Poput Vlatkovića, na svom imanju vrijedno radi i Tomislav Bolfan, vlasnik i direktor zagrebačke tvrtke Ellabo koja se bavi proizvodnjom i veleprodajom elektromaterijala, i tako se ‘prazni’. Zato ćemo nakon istarskog i zadarskog mora malo skoknuti do zaseoka Gornjaki pokraj Hrašćine u istočnom Zagorju, gdje je 2006. posadio vinograd te se ondje bavi proizvodnjom vina. Kaže da u tome nije bilo nikakvog poslovnog interesa, nego samo ljubavi prema vinogradima još od malih nogu, kad je išao u berbu pokraj Vrapča, gdje odgovorio na naš upit, kao ni predsjednik HGK Nadan Vidošević te bivši predsjednik Uprave Hrvije Vojković. Predsjednik Uprave Riviera Poreč Velko Ostojić rekao je da je kupio mali komad zemlje i da nije vrijedan razgovora.

Na imanju od 25 hektara vinograd čini 20 hektara, a Bolfanov je cilj proizvodnja ‘biodinamičkog vina u skladu s prirodom’ te još nešto voća i povrća. S farmama u susjedstvu pak dogovara ekološki uzgoj purana, svinja i proizvodnju drugih potencijalnih mesnih prerađevina, tako da bi jednog dana ta ljubav prema vinogradima mogla ići kroz želudac turista. Već tri godine ne upotrebljava nikakva umjetna gnojiva, nego isključivo kompostirani gnoj koji aktivira faunu tla, povećava sadržaj humusa u tlu, povoljno djeluje na njegovu dugoročnu plodnost te je izvor energije za mikroorganizme. U nekoliko sljedećih godina i zemlju će iščistiti za proizvodnju ekološkog vina.

• Iskreno se posvećivati prirodi jest poput iskrene molitve, vratit će vam se na najbolji način – kaže.

Na godinu proizvede otprilike 60.000 litara vina, a za dvije godine, kad nasadi rode, imat će 120.000 litara. Ondje boravi najmanje tri dana u tjednu, od četvrtka do subote ili od petka do nedjelje. Uvijek je ili u obilasku ili s održavateljima imanja dogovara poslove za sljedeći tjedan, a mnogo vremena iskoristi i za edukaciju.

Takvo liječenje od stresova, koje mu je prouzročio Darinko Kosor, mogao bi potražiti i bivši predsjednik Uprave Croatia osiguranja Hrvoje Vojković. On bi se htio baviti ekološkom poljoprivredom (to je, izgleda, baš postala ‘fora’), pa je zato kupio zemlju pokraj Petrinje i Samobora. Kako mu u posljednje vrijeme ne ide, barem kad je riječ o zvučnim pozicijama u biznisu, možda tom ekopoljoprivredom uskoro bude zarađivao za kruh. A kako je pak krenuo nekadašnji osiguravateljski magnat, a danas hotelijer i jedan od većinskih dioničara Hajduka Jako Andabak, mogao bi postati glavni junak u nekoj budućoj Liderovoj priči o tome kako su poljoprivrednici investirali u turizam. Jer on je sve manje hotelijer, a sve više poljoprivrednik s 300 hektara zemljišta na Braču. Vinograd ondje čini 40 hektara, a ostatak su nasadi višnje, oraha, badema i smokve. Otpočetka je taj projekt bio zamišljen tako da se stabla obrađuju i narastu, a oko njih bi paslo 600 ovaca. Ovčji sir planira zaštiti, ali to nije sve kad je riječ o stočarskoj proizvodnji – na Bilogori je kupio 130 hektara zemljišta za ekološki uzgoj oko 1.200 krava za proizvodnju mesa, a za proizvodnju mlijeka planira uzgoj muznih krava u okolici rodnog Livna u Bosni i Hercegovini.

Kad smo kod bosanskog Livna, spomenimo i Stipu Ivankovića Lijanovića iz hercegovačkoga Širokog Brijega, odakle je krenuo u Hrvatsku trbuhom za kruhom. Za razliku od svoje obitelji koja je u mesnoj industriji, mladahni je Lijan, iako je za Lijanoviće trebao odčepiti kanale koje je Račanova Vlada zatvorila Bosni 2000. godine, zaključio da se poljoprivreda više isplati. U Bjelovarsko-bilogorskoj županiji počeo se baviti ekološkim voćarstvom i elitnim turizmom, a ove godine i proizvodnjom električne energije iz obnovljivih izvora. Sve to vrijedno je šest milijuna eura. Osim njih svoju će priliku na dva hektra u Korenci potražiti i pjevač Dražen Zečić te bivši nogometaš Hajduka Darko Miladin.

Još je jedan poslovni čovjek spas od stresa potražio u poljoprivredi – Vjekoslav Škrinjar, nekadašnji nogometaš Dinama, Zagreba i japanske Osake, sada vlasnik građevinske tvrtke Vinogorje. Prije dvije godine na obiteljskoj ostavštini pokraj Slavonskog Broda na tri hektra zasadio je 1.100 stabala trešanja. Kao dijete morao je raditi u voćnjaku, ali mu je trčanje za loptom bilo mnogo interesantnije pa nije ni slučio da će to jednom raditi. Kako je postajao stariji, to ga je više vuklo. – A osjetio sam da bi to moglo biti i zanimljivo – kaže. Na imanje, za koje se brine njegova majka, dođe dvaput na mjesec jer živi i radi u Zagrebu. Sadašnji posao građevinca vrlo je nezahvalan jer je recesija tu branšu snažno pogodila pa kaže da, iako se u posao s trešnjama upustio iz hobija registriravši svoju tvrtku i kao poljoprivrednu (sekundarna djelatnost), kakva su vremena, poljoprivreda bi mu mogla postati primarna, a građevinarstvo sekundarna djelatnost. Pomaže mu umirovljeni profesor sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta Ivo Miljković.

Prema nekim izračunima, od trešanja bih mogao ostvariti velik prihod. Ovo što imam trebalo bi dati 30 tona, koje su vrijedne 600.000 kuna, ali vidjet ćemo kako će to izgledati za nekoliko godina – objašnjava.

Još je jedan bivši nogometar odbacio ulaganje u ugostiteljstvo i počeo se baviti poljoprivredom. Željko Adžić je nakon Dinama karijeru nastavio u Kanadi, Australiji i Španjolskoj, a završio ju je u Izraelu. No dok je još zarađivao za kruh trčeci po travi, shvatio je da bi zemlju mogao i drukčije iskoristiti. Tako je u rodnom Kutjevu 1994. s ocem Antunom, koji je oduvijek volio vinograde, na 10 hektara posadio lozu od koje pravi pet sorti vina, a na graševinu otpada 60 posto. Poznati vinar Ivan Enjingi, komu su do tada prodavali grožđe, sugerirao im je da počnu praviti vino. Tek kad su ga poslušali, shvatili su da mogu zaraditi 10 puta više nego prodajom grožđa. Proizvode nešto manje od 100.000 butelja na godinu, što je, kaže, dovoljno jer je hrvatsko tržište premalo, a moralo bi se i više raditi.

Bogat je onaj kojem je malo potrebno – citira Adžić židovsku poslovicu. Otic se više bavi proizvodnjom, a Željko financijama, marketingom, nabavom i prodajom. Iako je tata glavni, Željko kaže da su zapravo dobar tim jer je uz dvojicu zaposlenika i cijela obitelj uključena u posao. Vina prodaju uglavnom u Hrvatskoj, vrlo malo u BiH (u Sarajevu). Poučeni prijašnjim iskustvom, kad su u prosincu ostajali bez proizvoda, sada su rasporedili prodaju i nekim kupcima krate narudžbu i za dvije trećine. – Prosinc je vrijeme blagdana, zato si ne smijemo dopustiti da naše vino, pogotovo na većim skupovima, ne bude u ponudi – kaže Adžić.

Ovisno o tome za što su se opredijelili, imućniji ljudi u Hrvatskoj najčešće bježe u poljoprivredu kako bi se odmorili od svakodnevnih stresova. Ako još k tomu zarade, dobro je, ali ako jednog dana zbog svoje ljubavi prijeđu granicu između sekundarnog i primarnog biznisa, ponovno će doživljavati stresove pa bi spas mogli potražiti u svojim pravotnim profesijama.