Austrijska država preuzela je banku, zadržala zdravi dio (osvojenog) portfelja i prionula na kaznenu istragu bolesnog. A državi Hrvatskoj ostala je korupcija od vrha do dna.
Prije petnaestak godina projekt je krenuo iz skromnoga poslovnog prostora male hipotekarne banke u Klagenfurtu. Danas je poznat kao Hypo (Alpe-Adria) banka. Ovih je dana pozornost javnosti usmjerena na kaznenu istragu: hoće li nakon pritvaranja bivšeg direktora Wolfganga Kulterera kaznena istraga dosegnuti i bivšeg premijera Ivu Sanadera? I koga još? Tko je sve sudjelovao u korupcijskim aranžmanima Hypo banke u Hrvatskoj?
No projekt Hypo banke mnogo je više od afere bilo kojeg menadžera i bilo kojeg političara. To je model iz kojeg se može isčitati kako je iz austrijskoga provincijskoga gradića skromno i neprimjetno pokrenut projekt obnove austrijskog (financijskog) utjecaja na prostore bivše monarhije.
Svoj prvi veliki uzlet mala banka iz Klagenfurta bilježi u Hrvatskoj. Samo godinu dana nakon okončanja rata, 1996., gotovo neprimjetno ulazi na hrvatsko financijsko tržište koje je gladno kapitala i kredita te krkato političkim i drugim interesnim oligarhijama koje su postale jaki centri moći, a nema strukturiranih državnih institucija ni institucionalne kontrole. Idealno mjesto za malu banku s velikim planovima. U sljedećih desetak godina mala banka doživljava poslovnu ekspanziju baveći se uglavnom investicijama vezanima uz nekretnine. Začuđivao je pomalo profil njezina menadžmenta – više su djelovali kao ljudi od širokih društvenih i političkih kontakata negoli bankari. Premda su u Hrvatsku ušli putem HDZ-ove strukture, navodno zahvaljujući samom bivšem premijeru Sanaderu, u nekoliko su godina stekli vrlo širok krug političkih prijatelja – da ih nijedna promjena vlasti ne iznenadi. A i poslovni su im partneri bili vrlo šaroliki: od uglednih državnih dužnosnika, župana i gradonačelnika do uglednih ali i vrlo sumnjivih poslovnih ljudi, od bivših trgovaca oružjem, otpisanih političara i ljudi bliskih kriminalu do poznatih odvjetnika. Svi su oni u današnjim, nešto složenijim, uvjetima potrebni da bi se proveo stari kolonizacijski model zamjene dijamanata za staklene perlice. Nekad su trgovci iz strukturiranih zapadnih država od urođeničkih plemena kupovali neugledne ‘prljave’ dijamante za blještave staklene perlice, a na razlici u cijeni razvili industriju dijamanata i svoje države. Slično je Hypo banka (i ne samo ona) poslovala našim (i ne samo našim) nekretninama. Ali danas više nije dovoljno dati perlicu poglavici i vraću te žvaku plemenskom vijeću staraca. Danas se to namiruje novcem na tajnim računima, a i poglavica ne može odlučiti sam. Treba mnogo poglavica i vraćeva da bi se, primjerice, državno zemljište kupilo po dva eura za četvorni metar, zatim prenamijenilo u građevinsko koje vrijedi dvadesetak puta više, na razlici u cijeni sagradilo zdanje koje će, među ostalim, služiti pranju novca iz sličnih postupaka, da bi se namirili apetiti svih sudionika procesa i osigurao kapital za daljnju ekspanziju poslovanja…
