Igla mačke i miša

Međuigra Vlade i bankara oko mogućeg dodatnog oporezivanja za spas proračuna pokazuje stvarni odnos snaga. Zagovornici novog nameta bankama ostali su u izoliranoj manjini. Njima je teško, bez njih još teže. Ne, nije riječ o muškarcima, riječ je o stvarnim vladarima Hrvatske, bankarima. Njihova je moć dosežnija i od Friščićeve potpore premijerki Kosor, koji je drži na tankoj niti vlasti. Koliko god joj Friščić treba za prevagu glasova, banke joj trebaju da bi uopće imala državu koju će voditi. Bez njihova novca ne bi imala glavni alat fiskalne politike i ne bi mogla zatvoriti proračun.

Ne baš suptilna međuigra Vlade i bankara oko mogućega dodatnog oporezivanja za spas proračuna pokazuje stvarni odnos snaga. Zagovornici novog nameta bankama ostali su u izoliranoj manjini. Analitičari, regulatori i financijski ujedinili su se u otporu, ne zato što su zabrinuti za sudbinu bankarskog profita nego zato što znaju kakav bi bio krajnji ishod – rast kamata i potpuno zatvaranje ionako slabo odvornute kreditne slavine poduzećima. Zvuči kao svojevrsna ucjena? Mnogi su se, doduše anonimno, složili da jest. Upravo ta potreba da poznavatelji stanja nepotpuno prokomentiraju težinu istinske uloge banaka na tržištu pokazuje koliko ih se boje.

Istina, moguće pristajanje bankara na otkup državnih udjela u domaćim poduzećima samo da izbjegnu porez pokazuje da barem malo respektiraju državu. Koliko je izgledno da bankari uđu u vlasništvo tvrtki? Analitičar Damir Novotny kaže da je to puno bolja varijanta punjenja proračuna nego porez. – Bankarima bi sigurno bilo draže da kupe državne obveznice po 7 posto i o tome se više ne brinu. Ovako će ulaskom u kapital tvrtki sudjelovati u upravljanju poslovanjem, a to je već nova kvaliteta koja je prisutna i u Europi. Uostalom, banke su već svojevoljno prisutne u nekim poduzećima – komentira Novotny.

Jedan od bankara, upućenih u ‘porezne’ pregovore s Vladom, tvrdi da se ta opcija nijednom nije spomenula. – Ne znam tko je plasirao taj spin, možda tvrtke kojima bi odgovaralo da dugovanja zamijene svježim kapitalom. Tu su najmanje tri problema. Banka koja postane suvlasnikom neke tvrtke s njom je u posebnom odnosu i ne smije ju kreditirati. Nema logike da se banke bave upravljanjem jer za to nemaju resurse, za to postoje equity fondovi. Također, banka za to mora dobiti suglasnost HNB-a, a ne vjerujem da bi HNB na sve takve kupnje gledao blagonaklono – uvjeren je.

No guverner Željko Rohatinski kaže da je, ako je to točno, riječ o legitimnom dogovoru s bankama da daju doprinos konsolidiranju proračuna: – HNB nema ništa protiv ulaska banaka u vlasništvo poduzeća sve dok su iznosi tih udjela u okviru zakonskih ograničenja o izloženosti banaka pojedinim klijentima i povezanosti s njima. Ne vjerujem da će to biti toliko iznosi da bi zakon došao u pitanje. Bude li dogovora, banke će doista postati jednim vlasnikom zemlje. No jesu li za stanje obrnute piramide, gdje realni sektor visi na krhkom vrhu i potpuno je ovisan o bankama, krive samo banke? I najzagrđeniji protivnici trebali bi priznati da putokaz kretanja ekonomije ipak postavlja vlast. To, doduše, ne umanjuje znoj i trud guvernera Rohatinskog kojemu najjači sektor u rukama stranih…

Odnos banaka i vlada ni u jednoj zemlji Zapada nije jednostavan, što se najbolje vidjelo u krizi. Unatoč gnjevu javnosti i želji političara za glavama bankara, ništa se nije dogodilo, jer ni na razini G20 najrazvijenijih zemalja svijeta ni na razini EU nakon tri godine teške krize nije postignuto dogovor o oporezivanju banaka. Države koje su smogle hrabrosti uzeti im nešto novca broje se na prste jedne ruke, poput Ujedinjenog Kraljevstva ili Švedske, iako su mnoge banke spašene novcem poreznih obveznika, a najveća je ekonomija svijeta Amerika odustala od takve namjere.

Razlog je očit, banke plasiranjem kredita prema gospodarstvu izravno mogu utjecati na njegovu aktivnost, pa se malo tko usudi zamjeriti im se čak i nakon fijaska do kojeg je došlo njihovim nemilosrdnim ganjanjem profita. Budući da su u privatnim rukama, države osim u rijetkim slučajevima kada su vlasnike nemaju adekvatne instrumente prisiliti ih na kreditiranje. Osim toga novac, pogonsko gorivo ekonomije, znači i iznimno jake lobističke kapacitete kojima se malo koja vlast može othrvati. Ako je pak u pitanju neka posve nevažna država bez ikakve kontrole nad bankama koje su redom u stranom vlasništvu, situacija je još beznadnija.

Kriza je jasno pokazala kako banke očito imaju bolju pregovaračku poziciju od politike, no može biti i da im politika jednostavno ne želi stati na žulj ili se boji. (V. F.)

Vlada nije dorasla. Da zna upravljati fiskalnom politikom, bila bi druga priča – uvjerava taj analitičar. Drugi je, također anonimno, izračunao što bi se dogodilo kada bi banke odlučile ‘bojkotirati’ eventualni porez.

• Uz pretpostavku da bi se adekvatnost kapitala sa sadašnjih 19 smanjila na 14 posto, što je još iznad propisane granice, banke bi mogle izvući oko 14 milijardi kuna. No nisam siguran da bi se kapital doista povukao jer ga nemaju u što drugo uložiti. Uostalom, kada bi se i povuklo nešto novca, HNB to bez većih problema može nadomjestiti. Problem je u ideji novog poreza jer svako dodatno oporećenje smanjuje konkurentnost gospodarstva. S druge strane, nema sumnje da je bankarska scena oligopolna, sve imaju jednak interes. Ako odluče povećati kamatne stope, onda će to i učiniti.

Ideja o jakoj domaćoj banci kao protuteži stranima nije loša, ali ne može se preko noći njezin udjel sa zanemarivih četiri posto povećati na najmanje 10 posto – kaže nam taj analitičar dodajući da njihovi vlasnici više ne traže tržišni udjel nego samo nominalnu stopu profita i zato naše banke nisu smaživale kamate kada su to u ostatku Europe činile. Koliko su banke moćne, pojašnjava i primjerom utjecaja na tečaj.

• Pogledajte malo kretnje tečaja u vrijeme kada se država zadužuje. Tečaj tada obično aprecira, jer to onda znači više eura, a u vrijeme vraćanja duga tečaj se spušta kako bi za istu količinu eura dobile više kuna – kaže. Nekadašnji ministar financija Mato Crkvenac jedini se nije skrio iza anonimnosti, vjerojatno i zato što iz doba svog ‘ministrovanja’ ima dobra iskustva.

• Nije bilo nikakvih problema, nitko ni s kim nije obrisao pod. Obje su strane imale svoje adute i razloge sudjelovanja u nekom poslu, nikakvih učena nije bilo. Drugo je pitanje jesu li pri kreditiranju gospodarstva više vodile računa o tome je li ta proizvodnja u koliziji s istom proizvodnjom u nekoj drugoj zemlji u kojoj banka ima interese. Gospodarstvo je sigurno bilo u slabijoj poziciji od države – tumači Crkvenac.

Igra mačke i miša oko oporezivanja banaka još nije gotova. Iako je Vlada procijenila da bi to imalo negativan učinak na gospodarstvo, Kosor je dala neslušiti da ta tema nije posve završena. Bankama je uputila javni poziv da u ‘idućem investicijskom ciklusu’ darežljivije sudjeluju u kreditiranju gospodarstva. Kosor će očito iskoristiti ‘argument’ po reza kako bi ih natjerala da kreditima probude zamrli realni sektor. Hrabro, nema sumnje. Iako premijerka hrabra igra još traje, uopće nema sumnje tko će odnijeti pobjedu.

48,9 milijardi kuna potraživanje je banaka od države, što je polovina prihodne strane proračuna.