Neelastična potrošnja

Rebalansi napravljeni na način koalicijskih partnera odgovor su na pitanje zašto recesija u Hrvatskoj traje dulje nego u drugim zemljama.

Nakon što su se koalicijski partneri usuglasili i dogovorili o rebalansu proračuna, rebalans može ići na usvajanje u Sabor. Građani naviknuti na ciklične rasprave o proračunu i rebalansima pozorno prate uglavnom one brojeve i postotke koji će im eventualno značiti smanjenje plaća, ako ih osigurava država, mirovina, socijalnih transfera ili nekih drugih prihoda, ako su na njih računali u tekućoj godini. Manje je onih koji će se pitati zašto recesija u Hrvatskoj traje dulje nego u drugim državama i koliko tomu pridonose rebalansi rađeni na način koalicijskih partnera. Jer, kad se oni dogovore, u demokratskoj saborskoj proceduri može biti usvojeno sve što se dogovore bez obzira na to koliko je to eventualno djelotvorno, dobro ili loše. Osim toga upravo oni definiraju kategorije dobrog i lošeg, a funkcija cilja njihova dogovora uvijek je proglašena za nacionalni cilj, pa makar se svodila i na njihov opstanak na vlasti, bez obzira na trajanje recesije. O tim pitanjima moglo bi se naširoko raspravljati s raznim aspekta; socioloških, politoloških, politokonomskih i drugih.

Zadržimo se zasad na problemu sadržaja dogovora svojih demokratskih koalicija. O čemu se, na osnovi čega, kako i s kojim ciljem koalicije u pripremi rebalansa dogovaraju? U uvjetima smanjenja rashoda koalicijski partneri moraju pristati na smanjenje rashoda za one namjene i svrhe na kojima su temeljili predizborna obećanja biračima. Dakle, što je i na što se naposljetku svodi naš rebalans proračuna? To je aritmetički zbroj političkih kompromisa, koji će koalicijski partneri braniti u Saboru do zadnjega glasa i ono što im osigurava kontinuitet vladanja. Budući da se proračun (i rebalans) rješavaju kao političko a ne kao ekonomsko pitanje, posve je jasno da dobro političko rješenje uopće ne mora značiti i dobro ekonomsko (posebice razvojno) rješenje.

Na tom se tragu može tražiti odgovor zašto recesija u Hrvatskoj traje dulje nego u drugim državama i zašto se u Hrvatskoj troši već gotovo dva desetljeća 10-ak posto bruto domaćeg proizvoda više nego što se stvori (za isti iznos kontinuirano se povećavao inozemni dug). Odgovor na pitanje zašto u Hrvatskoj postoji takva povećana sklonost državnoj potrošnji i zašto je u odnosu na ostale elemente nacionalnoga gospodarstva (stanovništvo, poduzeća) država toliko neelastična u potrošnji, leži i u elementima formule političke aritmetike s koalicijskim partnerima kao članovima. Za razliku od stanovništva i poduzeća, koji mogu trošiti samo svoj novac, država (čitaj: koalicijski partneri) jedini su koji troše tudi novac i onaj poreznih obveznika te jedini imaju pravo uzeti i potrošiti onoliko koliko je potrebno da se riješi jednadžba političke održivosti.

Kad već nemamo boljih prijedloga i ideja za promjenu te demokratske formule proračunskog procesa, pokušajmo barem postaviti još nekoliko pitanja. A neki mudri ljudi tumačili su da dobro postavljeno pitanje sadrži već pola odgovora. Prije više godina američka je Vlada objavila program zamjene konvencionalnih izvora energije, u koji centralna Vlada ulaže jedan dolar, a to inducira u gospodarstvu oko pet dolara novih investicija. Podatak da nizozemsko Vlada u recesiji subvencionira zadržavanje radnih mjesta u velikoj automobilskoj kompaniji, koja je u američkom vlasništvu ali zapošljava radnike u Nizozemskoj, u našim bi prilikama zvučao prično nestvarno, i tako dalje. Moglo bi se navoditi niz inozemnih instruktivnih primjera. Dok ne bude više takvih i sličnih domaćih primjera te dok se proračunski proces bude svodio samo na političku aritmetiku, ne treba čuditi podatak da je vrijednost multiplikatora hrvatskog proračuna oko jedinice, što znači da ne pridonosi znatno multiplikaciji bruto domaćeg proizvoda. Bilo bi korisno kada bi javnost u pripremi budućih proračuna i njihovih rebalansa doznala ponešto i o multiplikatoru proračuna i strukturi rashoda koja može povećati ili smanjiti multiplikator. Za takav bi pristup u proračunskom procesu trebalo i veće sudjelovanje ekonomskih stručnjaka, a ne samo politike. Budući da se trenutačno svaki ‘znalač’ nogomet, koji je danas ozbiljan stručni posao, ujedno smatra virtuozom politike i ekonomije, ne mogu se očekivati veći pomaci u kratkom roku. Stoga pričekajmo što će nam dotad priopćiti koalicijski partneri.