SPORTSKI SAVEZI Za dug neka jamče predsjednik i članovi uprave

Automatska primjena općih stečajnih propisa na sportske klubove i nacionalne sportske saveze dovodi do apsurdna: s jedne strane vodi saveze u propast, a s druge njihovi vjerovnici nemaju izgleda za naplatu dugova.

Neplaćanje Hrvatskom kruži još od osamostaljenja, ali danas je toliko velik kao nikad prije. Čak i banke, poslovično najkonzervativniji (čitaj: najoprezniji) dio gospodarstva, trpe gubitke zbog nemogućnosti naplate unatoč mjenicama, jamcima, hipotekama.

Neovisno o sredstvima osiguranja, uvijek se smatrao da je država najsigurnija dužnica koja ne propada. Slična analogija vrijedi i za jedinice lokalne samouprave. U tu se skupinu svrstavaju i ustanove ako su država ili jedinice lokalne samouprave osnivačice. Kao sigurni dužnici koji mogu kasniti s plaćanjem, ali zato se ne može ostati bez naplate, koji također ne mogu propasti, ne mogu otići u stečaj, navodili su se sportski klubovi, a posebno sportski savezi, od općinskih do nacionalnih. No ta su vremena nepovratno prošla i sada u stečaj mogu ne samo sportski klubovi nego i sportski savezi svih razina.

U posljednjih nekoliko godina dogodilo se nekoliko prijetnji stečajem sportskih klubova, od kojih je jedan čak uspješno okončan: u stečaju NK Split svi su vjerovnici namireni, a sâm se klub ove godine iz tog stečajnog okvira uspio čak plasirati u Prvu ligu, u posljednjoj godini trajanja Lige 16. Kad je stečaj zaprijetio splitskom Hajduku kao jednom od najvećih hrvatskih klubova, hitno je donesen Zakon o sportu (2006.), koji je pronašao spasonosno rješenje za takve stečajem ugrožene klubove – pretvorbu u sportska dionička društva. Do sada je uspješno provedena samo jedna (HNK Hajduk š.d.d.), neke su najavljene, što je vrlo skroman rezultat za razdoblje od pune četiri godine postojanja tog zakona. Treba naglasiti da je pretvorba za vjerovnike jako dobra zato što svi (osim države) sami biraju hoće li biti isplaćeni ili će svoju tražbinu pretvoriti u dionice. Međutim, takva spasonosnog rješenja nema za saveze, uključujući nacionalne. Oni ne podliježu ni mogućnosti pretvorbe, a trenutačno su u stečaju čak dva nacionalna sportska saveza – Hrvatski odbojkaški savez i Hrvatski golf savez.

Mnogo je vjerovnika svakog saveza u svakodnevnom poslovanju i mnogi poduzetnici dio svojeg poslovnog angažmana povezuju s nacionalnim sportskim savezima. Takva se situacija nikad prije nije dogodila i na nju nitko nije računao, očito ni hrvatski zakonodavac. Naime, da jest, donio bi posebne propise koji bi spriječili automatsku integralnu primjenu općih stečajnih propisa koji, kad se primijene na nacionalni sportski savez (a u manjoj mjeri i na sportske klubove), dovode do apsurdna.

Tako se dogodilo da stečajna upraviteljica Hrvatskog odbojkaškog saveza u stečaju suspendira igrače koji već godinama žive i rade u inozemstvu i ne nastupaju za reprezentaciju zato što se nisu odazvali na pripreme te tako, zapravo, određe granu na kojoj sjedi. No dogodilo se da Međunarodna odbojkaška federacija suspendira taj isti savez zato što nisu plaćene neke obveze (a te obveze nisu u prioritetnom isplatnom redu i formalno je jasno zašto nisu plaćene) i sada taj isti savez ne može ostvariti nikakve prihode, osobito one od certifikata za igrače koji igraju u inozemstvu, što je siguran prihod kojeg u mnogim drugim sportovima nema.

Ne znajući što učiniti, Hrvatski olimpijski odbor kao krovna udruga hrvatskog sporta 22. srpnja ove godine pokrenuo je postupak isključivanja Hrvatskog odbojkaškog saveza u stečaju iz svog članstva koji će vjerojatno biti okončan u rujnu na Skupštini HOO-a. Problem, međutim, neće biti riješen jer Zakon o športu u svojem čl. 46. sadrži odredbu prema kojoj se ‘na nacionalnoj razini i na razini jedinica lokalne i regionalne (područne) samouprave može osnovati samo jedan športski savez za jedan šport’.

To znači da je moguće isključenje iz HOO-a, da je moguća dobra volja Odbora da u svoje članstvo primi nekog zamjenjivog, ali Zakon o športu ne dopušta da se taj drugi, taj zamjenjski savez uopće registrira sve dok postoji prvi; dok pak traje stečaj, taj prvi savez postoji, a koliko će stečaj trajati, ne zna se.

Što to znači za sve sadašnje i potencijalne vjerovnike bilo kojega sportskog kluba i bilo kojega sportskog saveza? Samo jedno: u poslovanju s bilo kojom sportskom udrugom (uključujući savez, što znači i nacionalne, čak i HOO) valja postupati kao da je riječ o vrlo rizičnom partneru i uvijek, ali baš uvijek (osim ako postoji mogućnost drugoga kvalitetnog osiguranja kao što je hipoteka), tražiti osobno solidarno jamstvo od što više članova uprave, a posebno od predsjednika. To može izgledati neobično, predsjednik se može i uvijek, ali ako on ili ona ne vjeruje u udrugu kojoj je na čelu, zašto bi joj vjerovao bilo tko drugi?