Koga najprije napasti

Na strateške izazove može se odgovoriti samo uz onu vrstu volje za promjene koja ne kalkulira žrtvujući svoju komotnost i položaj zbog nečega većeg.

Nije pitanje što treba učiniti, nego kako i kada. S kojom reformom početi i koji dio ‘privilegiranih’ napasti? Što je doista alternativa današnjem proračunu, današnjoj Vladi i današnjim utjecajnim dijelovima društva, koji koče nužne promjene?

Sad se otvara pitanje ključno za pomak u kolektivnoj svijesti građana i ‘opinion makera’ u Hrvatskoj. To nije pitanje što treba učiniti, nego kako i kada to treba učiniti. S kojom reformom početi i koji dio ‘privilegiranih’ napasti? Utjecati na povećanje potrošnje smanjenjem direktnih i indirektnih davanja državi? Pa zar nismo lamentirali o prevelikoj potrošnji u Hrvatskoj, barem posljednjih 15-ak godina? Ili o potrebi smanjenja javne uprave i troška u javnom sektoru? A zašto bi sindikati pristali na rezove ako imaju dovoljno primjera da su npr. u zdravstvu zaposleni iznadprosječno angažirani u usporedbi s europskim prosjekom, ali nemaju iznadprosječne plaće? U prosjeku također. Problemi su kompleksni i nisu produkt jedino gotovo 50-godišnje vladavine komunističke doktrine i boravka u neprirodnoj jugozajednici ni jedino moralnog pada društava koja pripadaju zapadnoj, rimsko-anglosaksonskoj civilizaciji.

Pitanje je sadašnjeg trenutka što je doista alternativa današnjem proračunu, današnjoj Vladi i današnjim utjecajnim dijelovima društva, koji koče nužne promjene. Jer kritizirati je lako, ali promijeniti procese i preživjeti bolne rezove nije. U Japanu takvi su se martiri u Drugome svjetskom ratu zvali kamikaze, i nisu uspjeli donijeti promjenu ratne sreće svojoj domovini. U muslimanskom dijelu svijeta zovu se šehidi, i pitanje je hoće li uspjeti postići svoj cilj koji od njih zahtijeva drastične žrtve u zamjenu za neizgledan život na drugom svijetu i relativno malo dodatnih financijskih sredstava za njihove obitelji.

Zbog toga treba prevladati današnje podjele uloga i sagledati problem u njegovoj punini, i to tako da se daju odgovori na bitna pitanja koja godinama muče hrvatsko društvo:

Pitanje nataliteta, koje je pitanje svih pitanja jer bez pozitivnoga prirodnoga prirasta ne može biti napretka. Tko će puniti mirovinske fondove za 30-ak godina?
Je li pitanje korupcije ključno u Hrvatskoj i bi li nestalo zbog promjene vlasti ili s ulaskom u EU?
Treba li se naša zemlja orijentirati na uslužne djelatnosti ili proizvodnju?
Što izvoziti?
Jesu li direktna strane investicije štetne ili korisne za Hrvatsku na dugi rok?
Može li uopće 4,5 milijuna stanovnika imati velik utjecaj u svijetu i kako to postići?
Kako pravedno raspodijeliti BDP zemlje; koliko mogu u njemu sudjelovati radnici, koliko kapital, koliko umirovljenici i javna uprava?

Dosta teških, strateških pitanja, i dosta teorija, ali i praktičnih primjera u Europi i svijetu kako ih se može pokušati riješiti!

A odgovor je jednostavan: potrebna je volja za promjene, ona vrsta volje koja ne kalkulira, osim što je sigurna da će nositelji promjena sagorjeti u tim promjenama žrtvujući svoju komotnost zbog nečega većeg…

Ta vrsta spremnosti postojala je 91. Posljedice su vidljive danas, dok putujemo svijetom i smatramo normalnim da je imati plavu putovnicu zjamčeno. Postoji više smjerova kojima država i društvo mogu krenuti, a koji rješavaju postavljena pitanja i mogu više-manje uspješno riješiti naše dvojbe. Međutim, ima li volje i vodstva? Kada dođe vrijeme, a doći će zasigurno, promjene će se pokrenuti i cilj će biti važniji od sredstava! Dovoljno je znakova koji upozoravaju na to kao što je i dovoljno primjera iz prošlosti koje možemo iskoristiti kao putokaz prema boljoj budućnosti.