Iako su plastične bačve realnost na tržištu, a posljednjih godina imaju i sve kvalitetniju strukturu (neki tvrde da je kvalitetan PVC kao i inoks neutralan u odnosu na tekućinu koju čuva), na njih vinari ne žele trošiti riječi. Stoga se čini da njih najviše rabe hobisti, vinari iz svoga ‘gušta’ i potrebe. Prema DZS-ovim je podacima lani uvezeno polipropilena za pakiranje u vrijednosti od 452 tisuće eura, a s obzirom na to da se dio bačava skriva i pod šifrom proizvoda za prijevoz i pakiranje robe, istaknut ćemo i vrijednost tog uvoza – 12 milijuna eura.
Na tržištu je najveća borba između drvenih i barrique-bačava te spremnika od inoks. U dvije godine uvezeno ih je u vrijednosti većoj od 24 milijuna eura. Letina inox i Tofrado ravnopravno sudjeluju na tom tržištu i također izvoze dio proizvodnje.
Samo prije desetak godina većina ljubitelja dobre kapljice u vinskim je razgovorima rado komentirala da Hrvatska ima sjajne vinograde i vinogradare koji, nažalost, u podrumima pokvare proces proizvodnje kvalitetnog vina. Važnost podrumarskog dijela procesa i pravilne uporabe bačava, složit će se upućeni, tek je posljednjih desetak godina uistinu prepoznata, ponajviše stoga što je dobrim dijelom to bio razlog zbog kojeg hrvatska vina nisu bila konkurentna na vanjskim tržištima.
Situacija je danas ipak drukčija jer mnogi koji su se upustili u avanturu proizvodnje vina otpali su, a zadržali su se najozbiljniji igrači. Svi oni posljednjih godina mnogo više pozornosti posvećuju spremnicima i posudama u kojima dozrijeva ili se skladišti vino prije flaširanja. Odabir hoće li to biti u drvenim ili bačvama od inoks a te u kojem obujmu uvelike ovisi o stilu svakog vinara i pitanju koliko mu se žuri da svoj proizvod plasira na tržište. Naime, za vina za brzu potrošnju (godinu ili najviše dvije nakon berbe) uglavnom se rabe jeftinije i za rad jednostavnije bačve od inoks, a oni koji su spremniji dragocjenu kapljicu pustiti da odleži nešto dulje, barem u prvoj fazi, upotrebljavaju drvo jer propušta malo zraka i vinu daje posebnu aromu. Neki to vinari žele, a drugi ne, pa u skladu s time nabavljaju bačve.
No izrađivati ili prođavati bačve u Hrvatskoj nije nimalo lagan zadatak. U Hrvatskoj se za vino namijenjeno tržištu, naime, loza sadi na površini od samo 17.470 hektara. Nadalje, nabava bačava od inoks a dugoročno je ulaganje. I velike drvene bačve uz pravilno održavanje mogu ‘durati’ godinama za razliku od barrique-bačvica (225 l), sve popularnijih među našim vrhunskim vinarima, koje bi se trebale mijenjati svake godine.
U toj situaciji ne treba začudivati što najviše bačava dolazi iz uvoza. Prema podacima Državnoga zavoda za statistiku drvenih i barrique-bačava u 2009. uvezeno je u vrijednosti od 1,8 milijuna eura (godinu prije 1,9), bačava od inoks a većih od 300 litara za 1,1 milijun eura (2008. godine 3,3), a manjih spremnika od inoks a u vrijednosti od sedam milijuna eura (2008. godine 9,6).
Ugodno iznenađuje što su se unatoč svemu profilirala dva domaća proizvođača – Letina inox iz Macinca i Tofrado iz Pleternice. Prvi specijaliziran za spremnike od inoks, a drugi za drvene bačve od furnirskog hrasta kitnjaka, svoj opstanak i razvoj zahvaljuju rano prepoznatom naporu da se probiju na vanjska tržišta. Danas izvozimo 75 posto proizvodnje u dvadesetak zemalja i vjerujem da u Hrvatskoj pokrivamo do 50 posto tržišta – kaže Mladen Letina, vlasnik tvrtke s 120 zaposlenih čiji je lani ostvaren prihod prema podacima Poslovne Hrvatske bio 8,6 milijuna eura. Lani je tvrtka proizvela 20 tipova spremnika kapaciteta od 15 milijuna litara, a Letina naglašava da je i u programu inoks specifičnost individualan pristup zahtjevima kupaca. Najopasnija im je konkurencija iz Italije.