Home / Financije / Piše Miodrag Sajatović

Piše Miodrag Sajatović

Opatrno prošlog tjedna premijerka Jadranka Kosor sastala se s Alessandrom Profumom, predsjednikom Uprave UniCredit grupe, vlasnika Zagrebačke banke. Prema službenom priopćenju ‘Kosor i Profumo usuglasili su se da su investicije ključne za jačanje gospodarstva’. Samo četiri dana poslije premijerka je posjetila rovinjski Adris, tvrtku koja upravo s UniCreditovom Zagrebačkom bankom njeguje dugogodišnje uspješno partnerstvo. Glavna tema razgovora – investicije. Ante Vlahović, predsjednik Uprave Adrisa, znakovito je poručio da osim postojećih biznisa Adris grupa ‘ima mogućnosti i želje u svojoj zemlji ulagati i u druge poslove’. Adris ima novac i trebalo ga je odavno potaknuti da investira. Kao i mnoge druge. Profumov susret s premijerkom Kosor i njezin posjet Adris grupi početak je novog pokušaja hrvatske Vlade da nađe izlaz iz recesiskog labirinta.

Mjesecima je premijerka Kosor ponavljala mantru: ‘Štednja u proračunu ključna je za jačanje gospodarstva i izlazak iz recesije.’ Upozorenja da je naivno očekivati izlazak iz recesije samo smanjenjem potrošnje, bez poticanja investiranja i izvoza, Vlada je ignorirala. Sada kad je pokušaj smanjivanja državne potrošnje neslavlno propao morao je doći strani bankar da prosvijetli predsjednicu Vlade i da ona napokon promijeni mantru. Sljedećih mjeseci naslušat ćemo se rečenice: ‘Investicije su ključne za jačanje gospodarstva i izlazak iz recesije.’

Iako je pravo rješenje i rezanje državne potrošnje i jačanje investicija, kako to u Hrvatskoj biva, sada će doći do nove opsjednutosti. Rezanje je proračuna ‘out’, priča o investicijama ‘in’. To je novi modni trend i sada se može očekivati poznati efekt psihologije krda. Sada će se političari svih boja zaklinjati u investicije.

Da ne bude zabune. Investicije jesu dobar put za izlazak iz recesije i mogle bi, naglašavam, mogle bi, ali ne i automatski morale, dovesti do dugoročno prihvatljivih stopa rasta nacionalne ekonomije. Bude li se privlačenju i poticanju investicija prišlo uobičajeno, dakle amaterski, stihijski, nedomišljeno, za četiri-pet godina Hrvatska bi mogla ući u novu recesiju prouzročenu – pogrešnim investicijskim valom pokrenutim u rujnu 2010. Istina, zemlji koja je pred bankrotom svaka je investicija kratkoročno spasonosna. No investicijama se ipak mora gledati u zube. Važne su dvije razine. Na prvoj država mora uspostaviti ključnu koja neće biti protiv investitora. To je ono klasično, efikasnija državna uprava, lakše dolaženje do dozvola… Ako investitor traži samo dobru ključu, tu država nema što raditi. Ako su zadovoljena ekološka i slična pravila, neka tržište radi svoje. No ako dolaze potencijalni investitori koji i od države traže dodatne uvjete (kakve dobivaju u mnogim drugim zemljama) kao što je besplatno zemljište ili oslobađanje od dijela poreznih davanja, e, tu bi već ozbiljna država morala imati kriterije kakve investicije u koje sektore želi poticati.

Nezgoda je što bi za takvo što Hrvatska morala imati stratešku viziju razvoja. Budući da toga nema, već se sada vidi da se ponovno ide ‘odo-kativno’. Kao aksiom već se uzima da Hrvatskoj trebaju ulaganja u turizam, energetiku, zaštitu okoliša… Zvuči logično, ali mnogo je toga jednako tako dobro zvučalo pa se poslije pokazalo kao promašaj. Zato je proteklo vrijeme trebalo iskoristiti za ozbiljne analize i rasprave. Nisu obavljene, a sad se ide grlom u jagode.

Neka bude dopušteno dati mali doprinos promišljanjima. Ima li što pogrešno u sljedećem pristupu? Idealna investicija koju danas Hrvatska i njezini građani trebaju zapošljavala bi mnogo domaćih radne snage, sve što se ugrađuje u finalni proizvod bilo bi prije toga proizvedeno u Hrvatskoj, proizvodnja bi bila ekološki neštetna, a sva gotova roba završila bi na stranim tržištima. Tu bi multiplikativni efekt bio najveći. S druge strane investicija koja bi bila najnepoželjna imala bi minimalan broj novih radnih mjesta, sve ugrađeno u finalni proizvod nabavljalo bi se vani, investicija bi bila opasna za okoliš, a finalna roba završila bi samo na domaćem tržištu, i to po monopolskim, visokim cijenama.

Između te dvije krajnosti lepeza je varijanti. I trebalo bi mnogo znanja i mudrosti da se skorašnji investicijski modni trend makroekonomski finim, posrednim mjerama menadžerira s nacionalne razine. Nažalost, iskustvo kaže da je to teško očekivati.