REGULATIVA EU

Dogovor je postignut. Unija će dobiti tri regulatorne agencije – za banke, osiguravatelje i vrijednosne papire. No dvije klauzule, ona o mogućnosti odbijanja odluke koja zadire u proračun i pravo članica da odluče što je krizna situacija, pokazuju nevoljnost da se istinski opunomoće tijela na razini cijele Europske unije.

V istina da je Europska unija načelno dogovorila svoju verziju reforme financijske regulative nije posebno potresla poslovni svijet ako je suditi prema reakcijama svjetskih medija. Američka financijska revolucija očito nije ostavila dovoljno zanosa da se opjeva revolucionarni pomak ‘stare dame’, to više što su pomaci starih ljudi obično samo njima revolucionarni. Treći rujna ući će tako u povijest kao dan kada su vlade članica EU postigle dogovor s europskim parlamentarcima i dale zeleno svjetlo novoj regulativi kojom će se banke i financijska tržišta nadzirati nešto pažljivije i rigoroznije nego što je bio običaj prije. Nakon dvije godine zaklinjanja u novu regulativu i višemjesečnoga gurkanja i došaptavanja Unija bi trebala dobiti tri regulatorne agencije podijeljene prema području interesa, za banke (EBA), osiguravatelje (EIOPA) i vrijednosne papire (ESMA), no novi čuvari financijske stabilnosti neće izravno nadzirati kompanije ili tržišta, osim kreditnih agencija koje očito nisu imale dovoljno prijatelja, već će se oslanjati na postojeće nacionalne regulatore.

Zamišao je da oni budu mozak operacije, a nacionalna bi tijela bila ruke, iako nije isključeno da u međuvremenu i oni zasuču ruke i uprljaju ruke u kriznim situacijama. Što je pak krizna situacija, neće moći procijeniti Europski parlament ili Komisija, nego članice. Agencije, dakle, mogu uskočiti izravno ako se krše pravila, narediti nacionalnim agencijama djelovanje u spomenutoj krizi, rješavati sporove između nacionalnih agencija i privremeno zabraniti trgovanje nekim proizvodima.

Ima tu još nekih ograničenja, nimalo beznačajnih ili formalnih. Nove agencije ograničene su u svom djelovanju narušavanjem proračuna država članica, što znači da ne mogu donositi odluke koje bi imale učinak na nacionalne proračune (primjerice da spase neku banku od propasti). Tako široko postavljena definicija nesumnjivo će ostaviti prostora raznim interpretacijama, ali i omogućiti svakojakim izmotavanjima članica kojima se neke odluke možda neće svidjeti. Osim toga, upravo su nacionalni proračuni i suverenitet članica nad njima gorući problem Unije već više od godinu dana. Ako sve prođe po planu, novi sustav nadzora trebao bi biti na nogama od početka sljedeće godine, ali je već u startu uzburkao duhove, najviše u Londonu gdje nisu previše sretni. Prvo iz načela, zato što nikad nisu sretni kada se prenose ovlasti na nadnacionalnu razinu, i drugo jer su dugo godina gradili imidž jednog od financijskih središta svijeta, što bi im nova regulativa mogla znatno otežati.

Osnovni strah Britanaca leži u mogućnosti da se načelnim dogovorom otvori Pandorina kutija nove regulative koja bi zagrebla u samo tkivo financijskog svijeta, a njihovi strahovi nisu sasvim daleko od istine. Francuzi već neko vrijeme pokušavaju suptilnim tehnikama premostiti klipove koje Britanci redovito bacaju pod noge Unije, i to upravo nadom da će se operacionalizacijom dogovora moći uvesti i neke znatnije promjene. Europski povjerenik za unutarnje tržište Michel Barnier odmah je najavio širenje nadzora na hedge fondove i private equity kompanije, među ostalim izjavivši da je ‘to tek prvi korak’ i da će Komisija nastaviti dograđivati tako postavljeni okvir ‘ciglu po ciglu’.

Ključni su problemi treće zemlje i propusnica za hedge fondove, odnosno mogućnost da fondovi izvan EU dobiju propusnicu kojom bi mogli upravljati i prodavati fondove po EU, a primjer izvrsno ilustrira podijeljenost članica. Francuska i Njemačka su s jedne strane, Britanija s druge, pa je slijedom prije spomenute logike lako pogoditi tko drži koju stranu. Britanci ne bi puno kontrole, dok prvo dvoje baš bi.

Prema Barnieru, Komisija bi rješenje za derivate, hedge fondove i short selling (klađenje na pad vrijednosti dionice) trebala predstaviti sredinom rujna. Nacrt predviđa obvezni kliring pri trgovini derivatima, veoma problematična tema, i zauzdvajanje ‘golog’ short sellinga (igranje dionicama bez vlasništva ili posudbe dionice na čijem se padu misli zaraditi). Kliring je pojedinačno vjerojatno najvrući krumpir u priči o operacionalizaciji regulative jer kompanije ne žele plaćati dodatne troškove za nešto što smatraju rutinskom financijskom operacijom, pa ne bi čudilo razvodnjavanje ovog prijedloga ili potpuno izbacivanje.

Uz kreiranje troglave regulatorne hidre, načelnog dogovora uključuje i stvaranje Vijeća za sistematske rizike kojim će prvi pet godina predsjedati guverner Europske središnje banke, trenutačno Jean-Claude Trichet. Zadatak će mu biti, kao što ime sugerira, procjenjivati ozbiljnost prijetnji regionalnoj financijskoj stabilnosti, no i kod definiranja ovlasti tog tijela Britanci također nisu bili posebno konstruktivni, s tim da su u ovom slučaju bolje prošli pa tako Vijeće zapravo i neće imati ovlasti osim imenovanja potencijalnih opasnosti. Čak je i formalna lokacija triju novih regulatora bila predmet spora, pa je problem riješen podjelom na tri grada, umjesto Frankfurta kao jedinstvene lokacije, što su predlagali parlamentarci. Ovako će svako dijete imati svoju igračku, London jednu, Frankfurt jednu i Pariz jednu.

Postizanjem dogovora stvoren je samo kostur kojem nedostaje mesa, ali bi se to eventualno moglo promijeniti daljnjom gradnjom sustava kontrole u praksi. Ipak, imajući u vidu koliko je bilo teško postići i ovakav načelni sporazum, veliko je pitanje koliko će članice biti voljne prenijeti konkretne ovlasti na nadnacionalnu razinu. Ovlasti koje ove agencije imaju vrlo su ograničene, a valja napomenuti i da će novoosnovana tijela oko 60 posto svog financiranja dobiti od nacionalnih agencija, činjenica koja će nesumnjivo utjecati na njihov rad. Dvije klauzule, ona o mogućnosti odbijanja odluke koja zadire u proračun i pravo članica da odluče što je krizna situacija, jasno pokazuju nevoljnost članica da istinski opunomoćene tijela na razini cijele Europske unije. Njihova efikasnost ovisit će stoga o uspjehu Komisije u guranju dodatnih zadataka i ovlasti za njih.

Bosna i Hercegovina napokon je ostala bez vlasti. Iako takva situacija zapravo vlada mjesecima, sada je postala službena. Naime, kampanja za izbore koji će se održati u listopadu i službeno je počela. Stoga su političari zaključili da, eto, nema smisla da vlade i parlamenti zasjedaju, što zapravo produljuje stanje koje traje još od ljetnih odmorja koji, po običaju, u BiH počinju i prije nego što more postane ugodno za kupanje. No ako se ne radi u institucijama, itekako se radi u stranačkim središnjicama. Izborni stožeri, kao što se vole nazivati, u ovogodišnju su se predizbornu kampanju upustili odlučnije nego ikad prije.

Tisuće reklama, brošura i raznoraznih izbornih rekvizita pođeljeno je i postavljeno i prije službenog početka kampanje 3. rujna. Profili gotovo svih kandidata već mjesecima stoje na Facebooku, zbog čega su se u šali prozvali glavnim krivcima za nedavni pad te globalne mreže. Zanimljivo je da u mnogim stranačkim porukama ovaj put prevladavaju ekonomske i tome bliske teme poput radničkih i socijalnih prava. Nažalost, nacionalističke parole o zaštiti ‘nas’ od ‘njih’ po novo nisu izostale. Ipak, čini se da će dobivanje glasova ovaj put prilično ovisiti i o programima gospodarskog razvitka koje stranke ponude. Ekonomija je u posljednje četiri godine bila tema kojom se vlast bavila gotovo samo u kontekstu ubiranja prihoda i održavanja glomaznoga birokratskog aparata na životu. Kad to privreda više nije mogla podnijeti, uskočio je MMF omogućivši vlastima da prežive četverogodišnji mandat.

Prepoznali su to i u Savezu samostalnih sindikata BiH koji je dao rok do sredine mjeseca svim strankama da se izjasne o ponuđenom. Ismet Bajramović, prvi čovjek tog sindikata, gotovo je prijeteći poručio strankama da ih obećanja ne zanimaju, nego da žele čuti i vidjeti planove kojim se u iduće dvije godine namjerava provesti ono što traži sindikat.

To je, prije svega, početak ozbiljnijih javnih investicija u energetiku i infrastrukturu, što znači veće zapošljavanje, poboljšanje položaja radnika i dokup staža za desetke tisuća onih koji, iako su već odavno trebali biti u mirovini, i dalje idu na posao u propale tvrtke u kojima uz to ne primaju plaću.

U sindikatu tvrde da će neposredno prije izbora 3. listopada jasno reći koje stranke ne zaslužuju povjerenje građana. Mjerilo će biti odgovori na ponuđeno. Takvo ponašanje tradicionalno preopreznih sindikalaca najbolje oslikava stanje u kojem se nalazi država i većina njezinih građana, ali govori i o važnosti listopadskih izbora. Sve to još, očito, nije previše zabrinulo nijednu stranku, pogotovo vladajuću. Tako se i dalje govori o autocestama, hidroelektranama i termoelektranama koje su se, sjetimo li se obećanja s prošlih izbora, već trebale završiti. U tim obećanjima mjesta ima i za mirovinsku reformu, koja je trebala biti završena 2008. Obećava se, naravno, i bolji položaj radnika iako je Zakon o radu toliko star da su u njemu kaznene odredbe još u jugoslavenskim dinarima. Ekonomijom su se u posljednje četiri godine bavili mnogi, ali nitko ništa nije napravio; danas se pak o njoj mnogo priča, ali i dalje ništa ne govori.