Hrvatska 2020.: Protiv krize samo cjelovitim programom razvoja

Hrvatska je u dubokoj ekonomskoj krizi, sada je napokon već svima znano. No problemi postaju sve veći najmanje iz triju razloga: 1. kriza se ne rješava, 2. posljedično tomu kriza se prelijeva na druga područja i 3. rizici krize, svjetske i domaće, neće nestati. Bruto inozemno zaduženje Hrvatske u razdoblju 2000.-2010. jest oko 89 milijardi eura, a treba dodati i prodaju državne imovine. Međutim, ekonomski rast bio je ispod kamatne stope koja se plaća na to zaduženje. No inozaduženje u 2009. i 2010. ne daje čak nikakav rast, nego pad realnog BDP-a od oko osam posto, što znači da je ekonomski model utemeljen na inozemnom kapitalu, odnosno inozemnom zaduživanju, doživio kolaps.

Kao odgovor za rješavanje krize, odgovor za rizike nove krize i rješavanje naših problema je novi razvoj. Mogli bismo to nazvati – Hrvatska 2020. Nažalost, Hrvatska dosada nije imala koristi od dokumenata koji su se bavili razvojem jer su bili nerealni i neobvezni. Danas u uvjetima krize koja se ne rješava nema ni razvoja i time se institucije ne bave. Jedina je iznimka očekivanje članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Nitko međutim nema odgovor što poslije toga jer, očito je, naši problemi ne prestaju članstvom u EU i neće nam EU osigurati razvoj.

Hrvatska 2020. treba sadržavati najmanje sljedeće: 1. ekonomski razvoj i rast, 2. razvoj političkog sustava kao potpora ukupnom razvoju i 3. pozicioniranje Hrvatske u novim globalnim odnosima u funkciji ovog razvoja. Što se tiče ekonomskog razvoja, treba jasno definirati ciljeve razvoja i ekonomske politike. Okviri su zapravo već zadani: 3%-tni rast BDP-a za otplatu zajmova, rast za nova radna mjesta, rast za veće socijalne potrebe, rast za restrukturiranje gospodarstva, pa je lako izračunati da je nužan rast BDP-a od barem od pet do sedam posto na godinu. Tako visoke stope rasta nismo imali od pedesetih i šezdesetih godina, a i zemlje EU zaboravile su na takav rast. Ipak, to se može postići, no uz novi i cjeloviti koncept razvoja usmjeren k ostvarenju tih ciljeva umjesto današnjih parcijalnih prijedloga koji se manje više vrte oko raspoloženje, a ne stvaraju nove vrijednosti. Ponovit ću što sam već javno predlagao da okvir ekonomskog modela treba biti da nacionalna štednja postane veća od investicija (Š > I). Osim toga dodajem tzv. treći faktor u proizvodnoj funkciji (inovacije, edukacija i vještine, investicije u sektor tradable i novi odnosi rada i kapitala i drugo) kao specifičnost i sastavni dio novog modela.

Drugo, politički sustav čiji su se dosezi demokracije gotovo sveli na ulogu biračkog tijela da svake četiri godine bira Sabor, gdje na lokalnoj razini ima 577 jedinica lokalne vlasti i brojne druge primjedbe, mnogi su već ocijenili preprekom ukupnom razvoju. Dakle, novi politički sustav treba biti u funkciji razvoja. Treće, ocjenjuje se da Hrvatska nedovoljno razvija geopolitički i geoekonomske položaje u svijetu, koji se, očito je, brzo i dramatično mijenja. Kad se pokazuje na Hrvatsku 2020. kao novu paradigmu razvoja, podsjetimo se da se danas od 20 ljudi na planetu ptero bori za hranu, 12 je ima dovoljno, ali nije kvalitetna, a troje ima gotovo svega u izobilju. To se ističe jer je naša poljoprivreda zapuštena, njezin je obujam manji oko 25% u odnosu prije 20 godina pa se i u krizi uvozi oko 15 milijardi kuna. Stoga je poljoprivreda doista ‘prioritetna djelatnost budućeg gospodarstva Hrvatske’ (Vladimir Stipetić). Osim toga ocjenjuje se da će do 2025. oko 1,4 milijarde ljudi imati problema zbog nedostatka vode, a Hrvatska je jedna od najbogatijih vodom u Europi.

S druge strane Hrvatska treba razvijati i visoku znanost i tehnologiju. Procjenjuje se da će Kina do 2025. BDP-om premašiti SAD i postati prva ekonomska sila, a da će Indija postati svjetsko softversko sjedište, sve to zahvaljujući četirima nositeljima promjena, a to su informacijska tehnologija, tehnologija materijala, genetika i tehnologija energije. Navedeno je da se u nas trebaju spoznati i ostali resursi jer će ovo desetljeće biti desetljeće velikih promjena. Postojat će i dalje neki skeptici i apologeti koji primjerice odgovaraju da je Hrvatska mala zemlja i da nema svrhe nešto poduzimati. Baš suprotno. Valja se podsjetiti na dilemu današnjice Ivana Supeka ‘propasti u borbi za pre-vlast ili se dići na razinu uma’. Valjda treba raditi u korist uma. Uz mnogo više znanja, odgovarajuće vodstvo, fleksibilnost, kulturu dogovaranja i ponašanja te resurse mogu se postići ciljevi te nove paradigme razvoja pod nazivom – Hrvatska 2020.