Prikrivanje iznosa duga

Još je 2005. Vesna Škare Ožbolt, tadašnja ministrica pravosuđa, naručila studiju od Pravnog fakulteta u Zagrebu o rješavanju nagomilanih neriješenih tužbi i sporova protiv države. Prvu verziju studije profesori na Pravnom fakultetu brzo su napisali i o tome se raspravljalo na zatvorenoj sjednici tadašnje vlade. Zatim ju je trebalo u Državnom odvjetništvu analizirati radi procjene u kojim velikim sudskim sporovima država mora ustanoviti zbog izglednosti da uspije, a u kojima se izvansudske nagodbe ne mogu uspostaviti zbog sigurnog neuspjeha, te koliko novca treba za to rezervirati u državnom proračunu. Vesna Škare Ožbolt rekla nam je da je ministar financija Ivan Šuker tada čak predvidio početna financijska sredstva za početak djelotvornijeg rješavanja i sporova koje država sigurno gubi.

Grada Zagreba znatno su veći, a i sve to moraju otplatiti isti porezni obveznici. Nisu uračunate potencijalne obveze koje će proizići iz izdanih državnih jamstava. I svemu sada treba dodati i do 70-ak milijardi kuna novoukrsnulih obveza, koliko ih leži u neriješenim sudskim sporovima građana protiv države.

Iz presude Vrhovnog suda o pravu stranih državljanima na odštetu za oduzetu imovinu u nacionalizaciji vidljiva je namjera sudaca da građanima u sporovima protiv države dosude 25 posto odmah u novcu i 75 posto u državnim obveznicama. Zakonom o parničnom postupku propisano je da se prije tužbe protiv države mora najprije podnijeti zahtjev Državnom odvjetništvu koje u roku od tri mjeseca mora procijeniti hoće li predložiti nagodbu ili će pustiti da se tužbom ide u sudski spor protiv države. Ta zakonska odredba dorađena je 2008., tako da danas i država, kad u ulozi investitora ili drugoga gospodarskog subjekta mora nekoga tužiti, najprije mora uz pomoć Državnog odvjetništva provjeriti je li moguće izvansudskom nagodbom riješiti spor.

Zbog toga smo pitali Državno odvjetništvo RH koliko sporova protiv države vode prijašnji vlasnici kojima nije vraćena imovina ni isplaćena naknada štete za imovinu oduzetu u nacionalizaciji. Pitali smo i ima li procjene vrijednosti takvih sporova. A nema li evidencije posebno za sporove zbog denacionalizacije, pitali smo postoje li podaci o broju svih sporova protiv države kao i mogućoj vrijednosti tih sporova te, ako u statistici DORH-a nemaju tih podataka, mogu li nas uputiti na nekoga tko ih možda ima ili pak procjenu vrijednosti.

Međutim, nismo dobili nikakav odgovor. Samo se u DORH-ovoj neažuriranoj statistici na posebnoj web-stranici diskretno u 2007. spominje iznos od 14,5 milijardi kuna, za koliko se tad u DORH-u procjenjivao iznos odšteta koje bi država trebala isplativati u sporovima protiv građana. Od 700-tinjak tisuća ukupno neriješenih sudskih sporova trećina otpada na tužbe i sporove pokrenute protiv države. Procjenjuje se da u otprilike 235 tisuća tužbi i sporova država sigurno gubi većinu zbog njihove nespornosti.

Iz dana u dan troškovi neriješenih sporova protiv države rastu i nemoguće je izračunati kamatu u situaciji kad se i glavnica skriva od javnosti. Poznat je npr. slučaj radnog spora koji je u samo godinu dana s 12 tisuća narastao na 200 tisuća kuna. Mogući troškovi nagomilanih neriješenih sporova protiv države, ako bi se ubrzo naplatili, sigurno bi prouzročili slom državnog proračuna, odnosno bankrot države. Zbog toga prije odluke o djelotvornom rješavanju 235 tisuća sporova protiv države najprije treba osigurati 70-ak milijardi kuna.

Zbog neslaganja o denacionalizaciji i privatizaciji izbio je sukob ministara u prvoj vladi premijera Stjepana Mesića. Ministar za gospodarski razvoj i preobrazbu vlasništva Dražen Kalogjera predlagao je da se najprije namire svi prijašnji vlasnici imovine oduzetih u nacionalizaciji, i to povratom svega što se moglo vratiti, a da se za ono što se nije moglo vratiti isplate naknade. I zatim je cjelokupnu imovinu tvrtki trebalo pretvoriti u dionicu i prema određenom ključu podijeliti zaposlenima, međuzemlje i građanima.

Kalogjera je rekao: – Moj prijedlog nije bio prihvaćen, zbog čega smo kolega Stjepan Zdunić (ministar društvenog planiranja, nap. ur.) i ja podnijeli ostavke. Bio je prihvaćen koncept potporednjika Vlade Mate Babica da se sva imovina podržavi i da je onda dijeli država. Suprotstavili smo se smatrajući da će to obvezatno rezultirati kriminalom i korupcijom.

Kalogjera je podsjetio i na to da se tada obećavalo kako će država novac od svega što će prodati vratiti u gospodarstvo, no to se nije dogodilo, nego je sve otišlo u godišnje državne proračune. Imovina oduzeta u nacionalizaciji uknjižena je najprije u bivšem sustavu kao općenarodna, a poslije kao imovina u društvenom vlasništvu. I nakon 1990. ta je imovina najprije etatizirana, a zatim razdijeljena. Najprije je privatizacijski fond počeo izdavati pravno dvojbenu rješenja o uvrštenju imovine oduzetih u nacionalizaciji u temeljni kapital tvrtki sljednica dotadašnjih društvenih poduzeća koja su se u nevlasničkom sustavu koristila tom imovinom. Na osnovi tih rješenja ignorirala su se prava prijašnjih vlasnika, a kao novi vlasnici imovine oduzetih u nacionalizaciji uknjiživali su se ‘dobitnici’ rješenja privatizacijskog fonda.

Primjerice Luka Rajić uknjižen je na osnovi rješenja privatizacijskog fonda kao novi vlasnik imovine tvrtke Zagrebačke mljekare (poslije dio Lure i Dukata) koje je poslije prodao besporezno Francuzima za 350 milijuna eura. I sve je formalno legalno: Francuzi su kupili mljekaru, Rajić je zaradio 350 milijuna eura, a porezni će obveznici na osnovi sudskih odluka isplati odštetu prijašnjim vlasnicima imovine Zagrebačke mljekare oduzete u nacionalizaciji. Uvjet za prijam Hrvatske u EU jest reforma pravosuđa, što podrazumijeva ubrzano rješavanje dosad namjerno odgađanih sudskih postupaka zbog naknada za imovinu oduzetu u nacionalizaciji. Budući da u Hrvatskoj nema novca za isplatu, stručnjaci procjenjuju da će se sredstva koja će EU dodijeljivati kao pomoć Hrvatskoj umjesto u razvoj preusmjeriti u financiranje naknada za imovinu oduzetu u nacionalizaciji.